Naslovnica >O nama >Donacije i zaklade >Donacija tijela  
Donacija tijela

ANATOMSKA SEKCIJA

Tečaj makroskopske anatomije, tj. anatomska sekcija važan je dio anatomskog obrazovanja te je za većinu studenata medicine i stomatologije najdojmljiviji dio studija.

Prije otprilike 200 godina u anatomsku se naobrazbu probilo mišljenje da studenti trebaju samostalno secirati tijelo; prije se anatomsko znanje prenosilo proučavanjem sekcije, kojima su studenti nazočili tek kao gledatelji. Predmet anatomije je u sretnu položaju da se ne mora dokazivati; svaki liječnik za svoj svakodnevni rad treba saznanja temeljena na anatomiji. Ne govori se bez razloga u terapijskim savjetima, primjerice u ortopediji i kirurgiji, o uspostavi normalnih anatomskih odnosa.

Studenti prilikom prvog susreta s anatomijom isprva vide manji dio od ukupnog znanja koje se prenijelo tijekom više od 2000 godina anatomske povijesti - ne vide više pojedinačnih trupla koja su im priređena za razudbu, i prema tomu studenti trebaju stvoriti svoj stav, a ne tek samo prema nastavnomu materijalu. Student najprije susreće čovjeka koji mu je osobno povjeren, mrtvoga s kojim se tijekom cijelog semestra ili godine intenzivno mora baviti.

Tko su darivatelji tijela

Suprotno pojedinim predodžbama laika, danas se za anatomiju ne rabe tijela koja je neka administracija dostavila zavodima. To su ljudi koji su svoja tijela darovali, da se nakon smrti rabe u izobrazbi liječnika i znanstvenika. Za života pristupaju zavodu za anatomiju i putem potpisanog ugovora daju svoje tijelo na raspolaganje – bez naknade (zakonska obveza). I to je vrlo važno znati!

Mrtve ljude koji služe sekciji ne nazivamo tek truplima ili preparatima, već darivateljima tijela ili darivateljima ostavštine.

Po pravilu su visoke životne dobi, umrli prirodnom smrću, tj. od smrtonosne bolesti. Po nastupu smrti zavod prima obavijest od bližnjih umrloga, od odgovornoga liječnika ili bolnice te prevozi i preuzima tijelo. Prije konzerviranja darovanoga tijela potrebno je obaviti službeno mrtvozorstvo; tijela umrlih s pojedinim zaraznim bolestima (tuberkuloza, AIDS i dr.) ili ako su okolnosti smrti nerazjašnjene, zavodi za anatomiju ne preuzimaju, kao niti svježa nakon operacije jer se u tom slučaju ne može sa sigurnošću osigurati cjelovito konzerviranje.

Tijela darivatelja u sekcijskoj dvorani nisu ni strašna niti stravična. Ophođenje prema njima ne treba i ne smije biti nehumano. To je mrtav čovjek kojemu prilazimo s poštovanjem, kojemu smo zahvalni na darivanju tijela. Mnogi sveučilišni gradovi na grobljima imaju vlastita grobna polja za anatomiju, na kojima darivatelji tijela pronalaze svoj počinak ako nisu željeli biti pokopani na svojim grobljima. Vrlo često, u znak zahvalnosti, studenti polaznici sekcije sudjeluju u obilježavanju uspomene na „svoje“ darivatelje tijela.

Daljnje misli o sekciji

Cilj sekcije nije samo prenijeti posebna anatomska saznanja o ljudskome tijelu. Ona je – po sadašnjim stajalištima studenata – često ključni praktični ulaz u liječničko zvanje.

Mortui vivos docent (mrtvi poučavaju žive) ili Hic locus est, ubi mors gaudet succurrere vitae (ovdje je mjesto gdje se smrt veseli pomoći životu); tako glase pojedini natpisi u anatomskim sekcijskim dvoranama, koji prikazuju smisao klasične anatomije. Na razmišljanje može potaknuti i rečenica: Vivitur ingenio caetera mortis erunt (živi se samo duhom; sve ostalo će biti dio smrti).

Zemaljsko čovječje tijelo koje rastavljaju instrumenti za prepariranje imaju svoje dostojanstvo, Duh i dušu ne možemo secirati niti sekcijom spoznati.

Ali mali dio prijašnjega duha mrtvoga čovjeka studenti uistinu mogu osjetiti, posebice ako po završetku sekcije sudjeluju u ukopu „svojega“ darivatelja tijela. Bez puno se riječi osjeti nešto od stajališta secirane osobe; djelovati i nakon smrti da bi druge ljude mogli liječiti dobro obrazovani liječnici. Za bližnje darivatelja tijela velika je utjeha kad su nazočni studenti koji su smjeli posljednji put vidjeti umrloga i njegovo tijelo i iznutra.

Sve se to može tek naznačiti, jer koliko god bilo veliko bogatstvo anatomskih varijacija tijela, raznolikost razmišljanja i sposobnost doživljavanja ljudskoga mozga (bili oni darivatelji tijela ili studenti) nemjerljivo je veća.

Kaže se da je anatomija ono što čini medicinu ili barem majčinski predmet medicine. U sekciji studenti uviđaju kraj zemaljskoga života, a na nastavi slušaju o embriologiji od početka života. Tijekom histologije i makroskopske anatomije spoznaju finu strukturu tijela. Unatoč golemoj količini pojedinosti koje se treba svladati u anatomiji, student ne smije smetnuti s uma i širu sliku života; ni biološki dio, koji obuhvaća nastanak i prestanak života pod utjecajem bolesti, niti se psihološki i etički aspekti smiju potisnuti pod utjecajem nastavnog stresa.

Kasnije, u gruboj svakodnevnici, uvijek iznova je potrebno stati i promisliti, provjeriti i preispitati vlastita stajališta i odluke. Sekcija je tako bitno više od pukog tečaja prepariranja ili brzog tečaja anatomije. Ona pruža uvid u čovjeka i sve njegove osobine.

 

Ove rečenice su dio razmišljanja koja potječu iz našeg udžbenika „Waldeyereve anatomije čovjeka“.

Mislim da dostatno govore o potrebitosti sekcije, o donaciji tijela, o medicini i učenju iste.

Možda Vas pobudi na razmišljanje. Ako mislite da možete koristiti čovječanstvu i nakon smrti molimo Vas da ispunite izjavu danu u privitku i da je pošaljete na Zavod za anatomiju „Drago Perović“ Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Šalata 11, 10000 Zagreb.

 

Pročelnik Katedre za anatomiju i kliničku anatomiju i

Predstojnik Zavoda za anatomiju „Drago Perović“ Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Prof. dr. sc Ivan Vinter

potpis

IZJAVA (docx)