Home arrow Čuli smo arrow Čuli smo da... arrow Vozači stvaraju TV dnevnik
Vozači stvaraju TV dnevnik PDF Ispis E-mail
(9 glasova)

Marlena   
Thursday, 19 February 2009
doktorGledam druge vozače na semaforu, misle, ne misle, žvaču, maštaju što će jesti kada dođu u svoje domove, izuju cipele i otvore hladnjake. Pate za nekima, neki pate za njima. Umireni kao male bebe ušuškane u čiste dekice i napojene, posve normalni. Bez uloga. Samo voze. Izlazeći iz auta opet poprimaju uloge, očevi, majke, delikventi, medicinske i rođene sestre, doktorice, bolesnice. Nema više vozača. Poseban su slučaj vozači u shopping centrima. Kada ulaze naglo im se šire zjenice, od mraka podzemnih garaža i od uzbuđenja, kada izlaze umireni su ili tužahni, uz kavu u želicu, prašinu na prstima, mirisom isprobanih parfema na zepešćima.

     Vozači u bolničkom krugu su posebni. Posebniji od drugih. Mnogi se boje, bolesti, medicinskog osoblja, boli, šefova, starijih kolega, profesora, studenata, bolesnika, novinara. Mravinjak sudbina i potreba. Neki trebaju plaću, neki karijeru koja će im poboljšati sliku o sebi, neki karijeru da ulove koju žensku, neki karijeru da im rodjaci u inozemstvu vide facu na satelitskom HRT programu, neki karijeru da drugima onemoguće karijeru. Neki ne trebaju karijeru, žele pomagati bolesne. Neki samo danas žele položiti ispit, neki moraju dobiti odličan jer je to obiteljska tradicija. Neki se boje prvog ili svakog dežurstva. Dežurstva se svi boje, i bolesni  i liječnici i medicinske sestre. Sestre se boje grubih bolesnika, nespretnih liječnika i da ih noge ne izdaju. Bolesnici se boje noći i mraka, tišine. A liječnici se boje naglog zvuka kola hitne pomoći baš onda noću kada obamru u prvom snu, kada nakon 20 sati na nogama ne osjećaš ništa ispod koljena i kada se izlizani tamnocrveni linoleum hodnika čini kao trampolin na seoskoj zabavi. Boje se naglog dizanja taman kada ti se gruba i oštra bolnička posteljina ureže u lice omekšano viskoznom dehidriranom slinom. U takvom snu se štedi energija, nema gutanja sline, u takvom snu naglo buđenje uz lupanje srca uzrokuje mučninu, drhtavicu, strah od hodnika i bolničkih propuha.

     Strah od pogreške, sa njim se budim i blagdanima, i godišnjim odmorima i radnim danima. Nakon takvog sna polako uzimaš anamnestičke podatke, polako pišeš uputnice, malo pogledaš kroz prozor ako ga ambulanta ima, da se razbudiš i sabereš. Zato su svitanja u bijeloj kuti bajna, postaješ svjestan da se vraćaš u normalan život, među one koji gledaju televizor, jedu bez straha od zvona službenog Sony Erricsona. Najslađe je nakon dežurstva bauljati po gradu, čitati polako novine u kafiću, doma prati kuhinju. Nedopustivo je spavanje, iako je većina poduzetih akcija čudnog ishoda. Većinu garderobe kupljene nakon takvih noći nikada ne obučem, frizure napravljene nakon dežurstava su tjednima oplakivane uz svakodnevne provjere koliko je kose naraslo. Možda je dobro da u bolnici nikada nije dosadno. Možda.

     Sutra nam dolaze novinari s HTV-a snimati moju jadnu šeficu da da izjavu zašto jedna jadna bolesnica nije dobila lijek za smrtnu bolest. Jadna bolesnica, jadna moja šefica, jadni svi mi. Moja jadnica šefica je sve napravila što je mogla, no sutra će biti na dnevniku, ne u početku emisije, ne među Barackom Obamom ili Osetijom, biti će među trudnim kravama koje ne puštaju iz Bosne u Hrvatsku a zaštitari životinja ih poje i veru se po kamionima s majicama na kojima su natpisi za zaštitu prava životinja. Tko će zaštiti prava mojih bolesnika, mojih šefica, studenata, sestara i mene. Trudne krave su zakon! Dakle, naša velika bolnica nema PR službu. Tko se god sjeti, s razlogom ili bez njega može doći i dovesti novinare i napsti svakoga. A jadni su i novinari, i njih netko goni da pod svaku cijenu donesu vijest, po cijenu da nekome unište karijeru, ugled, obitelj, mir, po cijenu da nisu novinari. U bolnici je mravinjak ljudi koji se boje. Relativno je tiho po hodnicima, WC-ima, bilo bi tiho i u kantini da je moja bolnica ima.
Gledam povremeno Čaroliju, onu talijansku seriju. Sviđa mi se što imaju lijepu kantinu, u ponudi imaju cijeđeni sok od naranče, doktorice imaju dugu kosu i nakon četrdesete a ordinacije zovu studio. To je cool. Tamo ih kolju misteriozni serijski ubojice, otimaju otmičari a oni se druže i žive život. Razgovaraju s pacijentima. To je lijepo, mi ovdje nemamo kada, prečesto. Ja volim pričati s bolesnicima, posebice sa ženama, imam dojam da to pomaže ponekad meni koliko i njima. Razgovor oslobađa straha, manje je nepozantog, što bolje upoznam manje se bojim.
Najveseliji mravi u bolničkom mravinjaku su studenti. Marljivi su, umorni, dragi. Simpatični su mi, povremeno im hvatam lica za vrijeme mog predavanja, slože zainteresiranu uvježbanu facu a misle o tome što novoga za weekend dolazi u multiplex kina, kada počinje raspodaja u Zari, ima li nade da u preostale dvije godine studija nađu ženika ili ženicu. Ti ženici i ženice su poseban problem liječnika. Za vrijeme studija nemaš kada izlaziti gdje izlaze mladi, voljeti sve što vole mladi. Ako imaš sreće postaneš brzo nakon studija znanstveni novak ili specijalizant, shvatiš da imaš dobre ocjene ali ne znaš raditi, pa počinješ učiti ko lud, dan i noć, kada imaš vremena maknuti se nekud noge te ne nose. Osim frizeru nakon dežursta, to ne preporučujem. A kada malo ohaneš, položiš specijalistički ispit, dobijš stalno radno mjesto, a onda odjednom oko tebe drugi likovi, razvedeni, poremećeni, premoreni, preopterećeni, brakom i dodatnim obvezama prestravljeni. Pet godina nakon toga po Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji postaje po život opasno ostati trudna i ode život. Na sreću to mi se nije dogodilo, no oko mene su cijeli odjeli na kojima nitko od liječnika nema djece, roditeljskih sastanaka, dviju crtica na trudničkom testu, lohija, babinja i epiziotomija, postporođajnih depresija i manija, upisa u prvi razred, brkova i upisa u gimnaziju. Mnogima sve to iscuri među prstima zauvijek -zbog ovog posla.

     Ima ovaj posao trenutaka ushita, sreće i opipljivog blagoslova, pruža ti mogućnost da svjedočih čuda Božja, promjene na bolje stanja bolesnika u kojima ti malo pomogneš, promjena na bolje smaog sebe. Očvrsneš, otupiš, poludiš i zavoliš sve to.
     Eto, sutra mi u moj Zavod dolaze novinari HTV-a, za denvnik će mi snimati jadnu šeficu, pokazati će u prilogu i jadnu moju bolesnicu i time ubiti u pojam desetine drugih bolesnika koji još nemaju tako težak oblik bolesti. Sve će to napraviti jednim potezom pera i jezika, negdje na pola puta između priloga o kravama i USA demokratima. Šefica i ja ćemo na posao doći kao vozači, otići kao vozači, kao i novinari, bolesnici i studenti. U međuvremenu će novinari raditi svoj zadatak, ona će malo plakati kada je nitko ne vidi ( i danas se rasplakala), mene će stezati u prsima i želucu i opet neću moći jesti.
      Nakon svega, poslijepodne, svi ćemo biti vozači, a trudne kravice će i dalje biti na granici. I zaštitari životinja.


Samo registrirani korisnici mogu komentirati.
Molim ulogirajte se ili registrirajte.

 

Iz Arhive

endoscopic surgeryEndoskopsko uklanjanje ranog karcinoma želuca i crijeva metodom “tunelinga” prvi je put u petak izvedeno u K...
Opširnije...
HID & EFIS Od 20. do 21. listopada na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu održan je znanstveni skup „2017 Annua...
Opširnije...
TeaTime predavanje Na našem 19. TeaTime predavanju, 30.10.2017., druži...
Opširnije...
medial jordanUz čaj i čajne kekse družimo se u ponedjeljak, 30.10.2017, točno u 5.00 (p.m.) s prim.dr. Nabeelom Zoimatom koj...
Opširnije...

Korisnički račun






Zaboravili ste lozinku?
Ako još nemate Korisnički račun, možete ga kreirati ovdje.

Kalendar

« < Srpanj 2020 > »
P U S C P S S
29 30 1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31 1 2

Nadolazeći događaji

Bez dogadaja

Tko je online

Gostiju online: 1

Statistika

Korisnika: 174
Novosti: 1625
Linkova: 0