Home arrow Čuli smo arrow Čuli smo da... arrow Lista čekanja & chick-flick filmovi
Lista čekanja & chick-flick filmovi PDF Ispis E-mail
(15 glasova)

Marlena   
Sunday, 22 February 2009

movie-popcornKada treba čekati da u trgovinu stigne neki novi model traperica koji tako dobro stoji nekoj ženskoj u novinama, i to bijele, one koje malo kome stoje dobro, čekanje je gušt. Potvrđuje vrijednost krpe za koju ste spremni izdvojiti sve što ste zaradili u 24-satnom dežurstvu. Ako čekate da vas primi neki frizer ili da se oslobodi mjesto u nekoj ko'fol posebnoj grupi za pilates - to je cool - taj pilates tako djeluje da se u okcipitalnom korteksu i limbičkom režnju mijenja samopercepcija nakon par treninga, dubinski i hardverski mijenja se slika o sebi, krpaju se rupe i čiste fleke svih rana iz psihoanalitičkih bura predškolske dobi.

    Kada se čeka pretraga odnosno liječnik - to je drugačije. To je nešto potpuno drugo. U pitanju je nečije zdravlje. Drugog objašnjenja težine situacije normalnom čovjeku nije potrebno, a mi smo liječnici najčešće dobri, požrtvovni i ljudi koji imaju idealizma više od prosjeka, moglo bi se reći da smo po idealizmu debelo iznad 80. percentile, i po marljivosti, i po želji da pomognemo. Uvredljivo je da nas se tretira kao zabušante koji ne bi uzimali pacijente po redu da ih se ne nadzire velikim sveprisutnim okom Brata iz Jedinice za centralno naručivanje.

    Ljudi moji, pa ja volim pomagati ljudima, volim svoj posao i svoje bolesnike, dajem sve od sebe da ih zbrinem, sve dajem i od sebe, i od svojih weekenda, i godišnjih odmora. Liječnici rade puno, rade dobro i odgovorno, svim snagama i financijskim sredstvima iz obiteljskih budžeta usavršavaju svoje znanje i ne treba ih nadzirati kao zatvorenike u zatvoru poluotvorenog tipa. Osim toga, u tim zatvorima imaju kabinete za fitness. A još je jedna velika razlika - mi smo ovo odabrali, mi to volimo i nećemo pobjeći. Radimo puno i dobro, ne traba nam nužno pohvala no uvredljivo je ponekad kako se prema nama odnose.  

     Ne razumijem tu paniku oko centralnog naručivanja, lista čekanja i preguravanja. Čemu sve to. Raditi više ne mogu, u moj radni dan ne stane više bolesnika, ako mislim da nekome treba pretraga ili pregled prije nego drugima - pregurat ću ga, naći ću načina... čemu ta gužva oko lista čekanja? Ja sam romantična osoba, od glave do pete, i kada su liste čekanja u pitanju, još uvijek sam i idealist ( u ovoj životnoj dobi to je ponekad opasno) i znam da je sve dobro funkcioniralo prije nego su bolesnici dobili redne brojeve.
 
     Ja sam uistinu romantična osoba, sanjar u dubini a vrlo često i na povšini i sa strane i jako volim gledati ljubavne filmove. Sama i  uz subletalnu dozu kokica i light Cocte. Idemo po redu. Volim gledati ljubavne filmove jer mi se neurotransmiterski sustav prilično dobro uhoda u situacije koje gledam, kao neki paralelni ljubavni život u koji uskočim na dva sata (uključujući i foršpane, dobro je što ljubavni filmovi obično imaju ljubavne foršpane...sve za publiku) i identificiram se s najpogodnijom ženskom osobom na ekranu, po mogućnosšću s onom za koju nanjušim da će biti jako voljena baš takva kakva je, jako i bez puno pitanja, baš kako treba.
Sve je obično u tim filmovima poželjno za identifikaciju: stanovi u kojima se zbiva radnja, obično moderno naoko nehajno uređen, i lijepo oličenih zidova, sa punokrvnim tulipanima u nepredizajniranim vazama na stolovima bez stolnjaka, kupaonice sa zgužvanim ručnicima (da se stvori dojam udobnosti, ali čiste i bijelih fuga, čak i među podnim pločicama), kuhinje pune potrepština bez nereda nakon kuhanja i članova obitelji koji prave kriomice sendviče dok zaobilaze hranu predviđenu za objed. A tek ormari... složeni, prostrani, taman!
    Mogla bih gledati ljubavne filmove i da u njima nema ljudi, ni ljubavi. Bile bi mi dosta ulice New Yorka u jesen žuće od lišća i taksija, pa Meg Ryan s tom famoznom hermafroditskom frizurom i muškim hlačama, tko to ne bi gledao. Volim i slušati ljubavne filmove, glazba me često ponese i mimo sadržaja, poptuno se uljuljam u film. Kokice dobro dođu da me smjeste tamo gdje jesam - u kino, da ne izgubim orijentaciju, jedino osjet okusa vodi računa da ne poletim gdje mi nije mjesto. Kokice su bitne još iz doba kada sam u kino išla da bih gledala Zmajevo gnijezdo (neki karate ili kung fu film, gledala sam ga par puta, nedjeljom u 11, davno je to zbilja bilo), Ta divna stvorenja, Godzillu, Pirane, Ratove zvijezda... kada bolje promislim sve sam gledala, nije bio neki izbor filmova ali od malih nogu sam ih sve gledala. S kokicama!

      Miris kokica jednako nedjelja jednako kino jednako film. Ne može bez kokica! Idemo dalje, zašto sama gledati ljubavne filmove - par razloga sa zajedničkim nazivnikom - da me nitko ne vidi. Da me ne vidi kada se blaženo smješim, da nitko ne vidi ako plačem, da nitko ne čuje kada šmrcam, da me nitko ne vidi. To je posljedica projektivnog razmišljanja, lopov se boji da ne bude pokraden, oni koji ogovaraju boje se da će biti ogovarani a ja koja u kinu škicam lica neznanaca mislim da drugi škicaju moje suze ili blesave izraze lica, što je budimo realni - malo vjerojatno.
E, da - ima još jedna stvar koja je mana odlaska u kino - kada film zvrši svi se odmah raziđu, kao racija neka ili da je policijski sat. Ja bih ostala malo posjediti, glumeći da čitam odjavnu špicu a u stvari volim slušati onu glazbu na kraju filma, malo se pribrati prije nego izađem iz kina i uronim u ugljični monoksid javne garaže. Dobro bi mi došlo neko prijelazno razdoblje. Ponekad mi se tako od filma oduzmu noge pa hoćeš - nećeš ostanem sjediti, no navale ljudi, galama sveopća me pribere. Barem je publika mirna za vrijeme filma.

     Kada sam bila klinka odlazila sam u kino u mom predgrađu, to kino je imalo stalnu postavu egzibicionista koji su nešto dobacivali i galamili za vrijeme filmova. Bili su povremeno pravo osvježenje, no vrlo brzo bi dosadili. Sada toga nema, svi imaju smrznute face dok gledaju film (priznajem, zbilja škicam face u kinu), nervozno žvaču, a onda kao iz špriherice nakon filma izlete van, kao da te noći moraju donijeti odluku o otpustu dugova trećem svijetu. A najvjerojatnije se žure kući pogledati neki film na tv i zaspati pred istim. Bitno je na brzinu izaći van, doći do auta, ući u stan, sve na brzinu uz jasnu listu prioriteta na kojoj visoko na vrhu stoji produktivnost.

    Tako je i s tom čudnovatom listom čekanja u Čudnovatoj šumi administrativnih obveza liječnika u bolnicama koji moraju biti uporni i mudri kao Čičak neustrašivi, odgovarati na čudnovate dopise čudnovatih novoimenovanih struktura, očitovati se, opisivati se, pravdati se. Sve to maksimalno učinkovito, nakon filma odmah van iz kina, kao iz špriherice, nema puno razgovora (za pregled je predviđeno oko pola sata), nema slijeganja dojmova nakon odjavne špice, odmah ulazi sljedeći bolesnik, nema sjedenja u garaži nakon filma, vrijeme za parkiranje ističe... a ja tako volim ići u kino. I jesti kokice. Onako kako treba. S odjavnom špicom i uz puno ljubavi.


Samo registrirani korisnici mogu komentirati.
Molim ulogirajte se ili registrirajte.

 

Iz Arhive

endoscopic surgeryEndoskopsko uklanjanje ranog karcinoma želuca i crijeva metodom “tunelinga” prvi je put u petak izvedeno u K...
Opširnije...
HID & EFIS Od 20. do 21. listopada na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu održan je znanstveni skup „2017 Annua...
Opširnije...
TeaTime predavanje Na našem 19. TeaTime predavanju, 30.10.2017., druži...
Opširnije...
medial jordanUz čaj i čajne kekse družimo se u ponedjeljak, 30.10.2017, točno u 5.00 (p.m.) s prim.dr. Nabeelom Zoimatom koj...
Opširnije...

Korisnički račun






Zaboravili ste lozinku?
Ako još nemate Korisnički račun, možete ga kreirati ovdje.

Kalendar

« < Travanj 2020 > »
P U S C P S S
30 31 1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 1 2 3

Nadolazeći događaji

Bez dogadaja

Tko je online

Gostiju online: 2

Statistika

Korisnika: 174
Novosti: 1625
Linkova: 0