Home arrow Interview arrow Prof. dr. Nada Čikeš dekanica Medicinskog fakulteta
Prof. dr. Nada Čikeš dekanica Medicinskog fakulteta PDF Ispis E-mail
(3 glasova)

Ana Kopić, Mario Malički, dr. Mirza Žižak   
Thursday, 11 November 2004
cikes        STUDMEF: Tko je prof. Nada Čikeš, prva dekanica Medicinskog fakulteta?

     O :
Profesor sam interne medicine i voditelj Zavoda za kliničku imunologiju i reumatologiju na Rebru. Majka sam Maje, koja je upravo promovirala na Medicinskom fakultetu i supruga Ive Čikeša profesora interne medicine i kardiologije. Ako želite čuti nešto o meni, kakva sam kao osoba, rekla bih moje najvažnije osobine za koje mislim da bih trebala istaknuti. Optimist sam i osoba koja je stekla radne navike. Rekla bih da mi niti jedan posao nije teško obaviti. Ono što mi se čini bitno, ako želim izvršiti neki zadatak, neću se bojati opterećenja koje je za to potrebno. S ovim karakteristikama optimiste i radnom energijom koju posjedujem usmjerit ću se ka novom zadatku koji sam željela i koji sam evo sad dobila.

        STUDMEF: Kada ste se kandidirali za dekanicu znali ste da ćete u slučaju pobjede prekinuti 87-godišnju "tradiciju" muških dekana. Već je i to velika promjena, međutim koji su bili vaši najvažniji motivi da se kandidirate za dekanicu?

     O :
Prekidanje tradicije mi nije bio glavni motiv. Od početka svoga rada u sveučilišnoj bolnici, u KBC-u, radila sam u nastavi. Doživljavala sam i svoj medicinski posao, dakle u struci, kao dio podučavanja, a nastavu u nastavnom segmentu moga dosadašnjeg rada. Napredovala sam onako kako se pristoji napredovati. Stjecala sam nova znanja iz nastavničkog područja, a onda je uslijedilo još nešto - zadnjih dvadesetak godina bavila sam se i organizacijom nastave. Nešto, naravno, prvo u svojoj struci, zatim na razini fakulteta. Četiri godine sam bila prodekan, zatim sveukupno šest godina član dekanskog kolegija, a zadnjih desetak godina, posebno zadnjih šest do sedam, bila sam na Sveučilištu u povjerenstvima koja su se bavila pojedinim segmentima organizacije studijskih programa i nastave. Potom sam bila na Sveučilištu zadužena za praćenje bolonjskog procesa, pa sam bila u povjerenstvu koje se time bavilo, potom sam bila u nekoliko europskih strukovnih povjerenstava koji su za zadaću imali edukaciju, bilo na diplomskoj razini bilo na specijalističkoj razini, tako da sam sudjelovala u izradi europskog curriculuma iz reumatologije, pa potom u izradi predmeta. To sada više nije europski, nego međunarodni integrirani predmet iz muskulo-skeletnih bolesti. Meni se činilo da je nakon svega toga moja prilično shvatljiva želja bila da dođem na čelo jedne institucije koja se nalazi u trenutku koji mi se činio posebnim. Za mene je to trenutak u kojem je sada naš fakultet. Naše sveučilište želi sudjelovati u procesu stvaranja Europe znanja, europskog područja podučavanja i europskog prostora znanosti, te mi se to činilo, dakle, prilično normalnim slijedom.

      STUDMEF: Kad ste došli na čelo fakulteta vjerojatno je slijedilo puno priznanja i čestitki. Možete li izdvojiti neku koja je Vama bila posebna?

     O : Ja sam se iznenadila. Dobila sam više od stotinu dvadeset čestitki i nisam očekivala da će ih toliko biti. Rekla bih da mi je taj broj više značio nego neka pojedinačna čestitka. Ali sigurno jako su mi puno značile čestitke bivših dekana, a ne bih ništa manje rekla da su me veselile čestitke mojih pacijenata. Još i dan danas moji dugogodišnji pacijenti koji nisu bili kod mene na pregledu pola godine, godinu dana, počnu svoj pregled "Dobar dan. Čestitam." Onda ja pitam "Pa odakle Vi to znate?", a svaki od njih ima drugi izvor informacija. Moram reći, kad ste liječnik za kronične bolesti, kao što sam ja, imate pacijente koji su vaši pacijenti 15, 20, 25 godina, i ako oni smatraju da je u tom našem odnosu liječnika i bolesnika za njih draga informacija da je njihova liječnica postala dekan, onda je to meni drago čuti.

     STUDMEF: Iako u ovom INterVIEW nismo planirali govoriti o vašem programu i planovima ipak ne možemo izbjeći jedno važno pitanje. Naime, svima je već jasno da postoji niz praktičnih problema u novom curriculuma i da će tu trebati uložiti veliku energiju da se stvari dovedu u red. Što će te najprije mijenjati. Što smatrate vašim najvažnijim prioritetom?

     O :
Ja ne bih rekla da treba biti osnovna tendencija novog dekana promjena. Mi imamo dobru tradiciju na ovom fakultetu. Moramo biti svjesni svih svojih mana ali moramo razvijati nastavu dalje, a ne ju nužno reformirati, je li tako? Treba poštivati svoju tradiciju, treba poznavati moderna poimanja razvoja nastave na medicinskim fakultetima u našom okruženju, dakle u Europi i onda se usmjeriti u daljnjem razvoju nastavnog procesa u prvom red u na temelju procjene, dakle evaluacije nastave koja treba onda kritički prepoznati dobre i loše strane na kojima se danas nalazimo i onda razvijati nastavni proces prema boljem. U prvom redu rekla bih da to treba razumijevati u dva segmenta. Jedan je segment definicije znanja, vještina i kompetencija koje student mora steći na našem fakultetu, a potom kad se definiraju ta znanja onda definirati metodiku kojom ćemo to studentu prenijeti, jer se ne mogu sva znanja stjecati istom metodom niti se mogu znanja iz početka studija i kraja studija stjecati i nuditi studentima istom metodom poučavanja. Tu smo mi naravno u jednoj velikoj prednosti jer je jedan dio fakulteta i sveučilišta u Europi prošlih godina krenuo nekim radikalnim promjenama i oni su na tome putu stekli dobrih i loših iskustava i sad mi možemo naravno u komunikaciji s njima ta iskustva usvojiti odnosno analizirati.
Još je jedna druga važna prednost medicine pred mnogim drugim studijima, naime, ja sam sad govorila o iskustvima iz akademske zajednice, međutim medicina ima vrlo moćne i vrlo dobro razvijene strukovne udruge. Strukovne udruge koje definitivno imaju svoj djelokrug na razini svake zemlje, Europe i na internacionalnoj, globalnoj razini. Te udruge, osim problema struke, preuzele su jako veliki zadatak - da pokušaju dati preporuke što studenti medicine u Europi moraju učiti iz određenog područja. Dakle da se definiraju znanja koja iz te struke moraju znati studenti, znači svi doktori, kad završe medicinu. Zatim što dalje u edukaciji po završetku, diplomiranju na medicinskim fakultetima, iz te struke trebaju učiti doktori, dakle što iz dermatologije, oftalmologije trebaju učiti dermatolozi, oftalmolozi a što iz tih struka trebaju trajno stjecati znanja doktori opće medicine i tu smo dakle mi medicinari u velikoj prednosti. Ako tu budemo respektirali potrebe i preporuke akademske zajednice s jedne strane, a s druge strane preporuke medicinske, stručne zajednice, onda smo zaista na dobrom putu da definiramo to što naši studenti trebaju učiti.

     STUDMEF: U upravi koju ste djelomično Vi izabrali ima više muških suradnika nego ženskih, kako bi to komentirali?

       O :
To je pitanje o kojem uopće nisam vodila računa kad sam birala suradnike. Uopće mi nije palo na pamet da bi to bio parametar o kojem bih razmišljala.

cikes        STUDMEF: Da se vratimo malo na Vaše studentske dane. Je li medicina bila Vaš prvi izbor ili je bilo dvoumljenja?

     O :
Dakle medicina je bila moj trajni izbor uz koji se je povremeno pojavljivalo i nešto drugo, ali medicina je uvijek bile jedna alternativa ili prva ili druga. Međutim imala sam jednu dilemu. Paralelno sam s gimnazijom pohađala i muzičku školu. Svirala sam klavir, a poslije flautu. To mi je išlo jako dobro. Kad sam završila četvrtu godinu gimnazije paralelno sam završila treću godinu srednje muzičke škole, tako da sam na prvoj godini medicine završavala srednju muzičku školu. To je bilo dosta naporno, pogotovo zato jer mi je flauta dobro išla pa sam se odlučila ići na natjecanja. To je bilo jedan finiš - malo kemije, malo fizike, malo biologije, malo kontrapunkta, malo harmonije, malo povijesti glazbe pa onda prvi stupanj natjecanja, pa drugi stupanj natjecanja, pa treći republički stupanj natjecanja, a to nije išlo sve ovako u segmentima nego jedno za drugim, jedno, pa drugo pa treće.
No dobro, sve mi je to uspjelo i onda sam na kraju dobila republičku nagradu. Ona se sastojala u tome da sam imala pravo da nastupim kao solist uz orkestar Hrvatskog glazbenog zavoda. Koncert je održan u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda. Svirala sam Vivaldijev koncert za flautu i orkestar "Tenpesta di mare" (Oluja na moru). Bio mi je to jako lijepi doživljaj koji nikad neću zaboraviti. Imala sam priliku da kao solist nastupim uz orkestar. Nakon tog koncerta uslijedila je ponuda orkestra HRT-a da mi dodjele stipendiju ako želim studirati na muzičkoj akademiji.
Dogodilo se to u jedno ranojesensko popodne. Morala sam odlučiti hoću li prihvatiti tu ponudu ili ne. Donijela sam odluku da neću više učiti jedno i drugo. Prvu godinu medicine uspješno sam položila, čak sa vrlo dobrim i odličnim ocjenama. Uspješno sam završila i srednja muzičku školu. Tog popodneva sam donijela odluku i kao što vidite, nije mi žao, definitivno mi nije žao.

     STUDMEF: Priča se da je nekad bilo teže studirati. Profesori su bili stroži i zahtjevali su na ispitima daleko više nego danas. Koliko u tome ima istine?

     O :
Mogu reći da su moji profesori, koji su tada vodili predmete koje sam slušala i kod kojih sam polagala ispite, možda ipak imali malo veći autoritet među studentima nego što ga danas imaju moji kolege. Ne bih rekla da su oni bili stroži, ne bih rekla da je bio pakao, ali bih sigurno rekla da smo mi naprosto toliko poštivali autoritet profesora da si ne bi priuštili otići na ispit da vidimo kako je na ispitu nego smo respektirali instituciju ispita na jednoj drugoj razini. Ja bih rađe to tako interpretirala.

      STUDMEF: Za vas se priča da ste sjajan ispitivač. S obzirom na Vaše iskustvo možete li reći je li nekada bio pristup drugačiji, pa i samim tim teže ili, uistinu, danas profesori na kliničkim predmetima puno manje traže nego nekad?

     O :
Na to nije jednostavno odgovoriti. Recimo, jedan je razlog vrlo pragmatičan. U moje doba svi su studenti smatrali, a za to nije bilo razloga, da je važno postići prosjek ocjena. Kad sam se javila na natječaj za asistenta na Medicinskom fakultetu na Klinici za internu medicinu prvi put se dogodilo da se za dva mjesta javi, mislim, četrnaest do petnaest ljudi. Do tada to nije bilo tako, ali definitivno se prvi put radila neka tablica kako bi se izračunale prednosti koje imaju pojedini natjecatelji. Ja sam jako dobro prošla jer sam imala jako dobre ocjene. Dobro sam prošla jer sam bila urednica "Medicinara", jer sam sudjelovala na studentskim kongresima, jer sam bila na međunarodnoj razmjeni studenata, ali tada se to prvi puta uopće vrednovalo. Ja sam zapravo na neki način svojim zalaganjima, koja nisam obavljala da bi dobro prošla na natječaju, jer se to prije mene nije mjerilo, na neki način anticipirala sa svojim studentskim aktivnostima ono što se uzimalo u obzir. Tako da sam uvjerena da je jedan način razmišljanja o tome zašto studenti dobivaju bolje ocjene na klinici to što su naučili da se moraju boriti za bolje ocjene, a u moje doba se nisu borili za ocjene nego, vjerojatno, nisu razmišljali o tome hoće li ocjena utjecati na prosjek, nego su naprosto željeli dobiti dobru ocjenu, ako su je zaslužili odlaskom na ispit.

      STUDMEF: Rekli ste da ste bili urednica "Medicinara". Koliki je bio interes studenata za takvu vrstu aktivnosti? Pitamo stoga što smo prilikom prošle proslave Dana fakulteta saznali da u ukupnoj aktivnosti fakulteta od ukupno 1600 studenata aktivno je tek nekih 50tak studenata.

cikes    O : Meni se čini da da. Ne znam Vam brojčano odgovoriti ali mislim da da. Atmosfera je definitivno bila drugačija, makar su uvjeti bili lošiji. Bila je tu jedna zgrada koja se zvala "Skriptara". To je bila montažna zgrada koliko se sjećam i već tada bila je u vrlo lošem stanju. Tako se nazivala jer su se u njoj izrađivala skripta. To je bila zgrada koja se nalazila na parkiralištu ispred Patologije i Instituta za mozak. Tamo su bile studentske prostorije i uredništvo "Medicinara". Bila je međunarodna sekcija i bile su još razno razne sekcije koje su bile posvećene određenim segmentima medicine. Studenti, članovi tih sekcija, mogli su se uz pomoć profesora, nastavnika koji su bili u pojedinoj sekciji, na neki način angažirati i aktivirati na određenom području. Znam da sam u "Medicinaru" dva puta tjedno popodne radila. Imali smo uredničke sastanke u nekom isto određenom ritmu i činilo mi se kad sam dolazila u taj svoj "Medicinar", da je tamo u toj "Skriptari" bilo jako živo, jer su i drugi dolazili u svoje druge urede, da ih tako nazovem. Međunarodna sekcija se po ljetu brinula za studente koji su dolazili k nama na razmjenu i znam da smo onda svi imali osjećaj brige za te studente. Drugi su imali odgovornost, a mi smo imali onaj drugi, ugodniji dio. Čini mi se da je bilo znatno življe nego što je danas. Zaista mi se čini..

      STUDMEF: Rekli ste da je Vaša kćer nedavno diplomirala što znači da se s njom prolazili kroz sve probleme s kojima se današnji studenti susreću tijekom studija.

     O :
To je bilo jako korisno i ja sam koji put razmišljala kad sam neke postupke i poteze mojih kolega profesora vidjela. Mislila sam, željela bih da imaš sina ili kćer na medicinskom fakultetu pa da sve to vidiš iz druge perspektive..

      STUDMEF: Smatrate li da se život današnjih studenata bitno razlikuje od Vaše generacije?

     O :
Potpuno je neusporedivo, ne mogu reći potpuno, ali nije usporedivo. Učenje je danas drugačije a u slobodno vrijeme danas su studenti, mladi ljudi na drugim mjestima. Studenti su danas, time što puno suverenije raspolažu elektroničkim sredstvima komunikacije, bilo za stjecanje znanja, bilo za slobodno vrijeme, na jedan način usmjereni drugačije nego mi. To je sigurno, ali na kraju, količina energije koju netko rabi za učenje odnosno slobodno vrijeme vjerojatno se na sličan način rabi.

cikes        STUDMEF: Slobodno vrijeme. Jeste li imali vremena za kakav sport, hobi ili nešto slično?

     O :
Imala sam, sasvim sigurno. Redovno sam studirala, vrlo redovno. Trudila sam se da po ljetu položim ispite da bih imala više slobodnog vremena. I kad sam završila svoj redovno druženje s glazbom kao učenik ja sam se s glazbom družila cijeli život i družim se i danas. Ovisnik sam o glazbi, svakoj vrsti glazbe jer mi je jako važna i jako mi puno znači. Danas više nemam vremena posjećivati glazbene događaje bilo koje vrste, ali si uvijek i u trenucima kad moram ozbiljno raditi i kad mi ne ide posao koji želim raditi, posegnem za CD-om koji mi onda, ovisno o tome kakva mi glazba treba, puno znači. Učila sam jezike imala sam puno prijatelja za vrijeme studija, prijatelja sa svog fakulteta, prijatelja sa drugih fakulteta, prijatelja sa razmjene, prijatelja s kojima sam se dopisivala, imala sam vremena za to.

      STUDMEF: Generacija ste mnogih danas uvaženih profesora (prof. Labar, Marušić, Francetić, Šimunić, Derežić i dr.).

     O :
Bili smo jedna jako opasna generacija. Ali znate mi smo vam bili jadna generacija o kojoj treba vodit računa. Mi smo bili dio one generacije koja se zvala baby boom kad je bilo jako puno djece rođene na svijetu. Kad smo mi došli do osnovnih škola morali su graditi nove škole, kad smo mi došli do fakulteta morali su uvesti prijemne ispite. Generacija prije mene ili dvije generacije prije mene prva je bila koja je imala prijemne ispite, prije toga ih nije bilo. Kad smo mi došli do zaposlenja moralo se i tome prilagođavati, a kad mi odemo u penziju onda će nastati panika.

      STUDMEF: Vi ste posebna generacija. Kad pogledamo to je velik broj današnjih profesora?

     O :
Apsolutno. To je bila generacija koju trebamo poštivati. Pa kod mene na klinici, mi smo Kuzmanić, Rončević, Labar, Francetić, Dodik, Dumić, sve vodeći.

      STUDMEF: Još malo o Vašoj generaciji. Zanima nas s kim ste se tijekom studija najviše družili? Teško je nekog posebno izdvojiti međutim tko vam je ostao u najdražem sjećanju? Netko poseban?

     O :
Razumjet ćete ako kažem da ne mogu nikog posebno izdvojiti, ali moram reći da mi, koji smo si susjedi u bolnici, na hodniku i danas jako lijepo razgovaramo. Govoreći o odnosu prema poslu, za sve kolege mogu kazati da su vrlo profesionalni u struci kojom se bave jer ih poznam od adolescentnog doba.

cikes        STUDMEF: Uvijek u ovakvom intervju pitamo sugovornika da nam ispriča neku od zanimljivih zgoda iz studentskih dana, vezanu uz naše profesore?

     O :
Uz profesore? Radi se o mom prvom susretu sa Markom Pećinom koji je danas moj veliki prijatelj i prodekan. Išla sam na svoj prvi nastavni sat na anatomiji. I naravno došla sam rano i pokucala sam na prva vrata. Nikoga tamo još nije bilo, a vrata je otvorio tadašnji asistent Pavao Rudan. To je bila generacija, samo da to kažem, današnjih profesora koji su tada bili asistenti na anatomiji - prof. Rudan, prof. Pegan, prof. Pećina. Pavle Rudan je otvorio vrata i ja sam pristojno rekla da sam ja ta i ta i da sam došla na nastavu iz anatomija te da nema nigdje nikoga i pitala kuda da idem. I on mi je rekao: " Mhhh, odite, pokucajte na ona vrata i tražite doktora Špilju". Ja sam lijepo došla, pokucala sam na vrata. Otvorio je doktor Pegan i ja sam rekla: "Dobar dan. Ja bih trebala doktora Špilju", On je naravno iskoristio to i viknuo gromoglasno da svi čuju: "Traži se doktor Špilja". Onda je, naravno, došao Marko na vrata i pitao: "Tko me treba?" i ja sam, naravno, opet uredno rekla svoje ime i prezime i da sam došla k njemu na seminar ili vježbe. Onda je on meni objasnio da se ne zove Špilja nego Pećina. Mene je bilo sram. Poslije jedno deset godina pitala sam jedno dva tri puta prof. Pećinu da li se sjeća, ali on je to naravno zaboravio, a ja to nikad u životu neću zaboraviti.

        STUDMEF: Kad ste završili fakultet jeste li za specijalizaciju izabrali ono što ste htjeli ili nešto drugo?

     O :
  Ja sam u četvrtak diplomirala, a u ponedjeljak počela raditi u Odžaku u Bosni, jer je na moja vrata pokucao doktor Maroševac koji je tamo bio doktor i šef doma zdravlja. Došao je i rekao: "Baš se puno ne nadam da ćeš mi odgovoriti ali bilo bi ti jako zanimljivo ako hoćeš doći u Odžak." Danas kad se toga sjećam čak imam dojam da on nije bio baš jako uvjeren da će nešto postići, a meni se činilo da ja nisam zaslužila da idem volontirati i negdje moliti volontiranje, nego mi se činilo da je puno bolje da idem raditi pravu medicinu. Zato sam mu rekla: "Hoću." a on je rekao: "Možeš u ponedjeljak?" i ja sam odgovorila "Hoću.". Moji doma su svi bili jako razočarani, da ne kažem začuđeni. Čak sam i otišla krivim putem. Išla sam preko Slavonskog Broda jer se to meni na karti činilo najbolje. Autobusom do Slavonskog Broda, a onda sam sjela u autobus u kome je bilo puno ljudi, kokoši, paketa, čak nije bilo mjesta ni za sjediti i njime sam se dovezla do Odžaka.
Bilo mi je lijepo u Odžaku. Tamo nisu nikad prije imali doktoricu, samo doktore. Bila sam prva zena doktor i time izvor velikog čuđenja među tamošnjim stanovništvom. Diplomirala sam četiri dana prije, bilo je to 15. srpnja, a medicinska sestra koja je radila samnom diplomirala je 30. lipnja. I nas dvije smo zajedno radile. Još su nam rekli "Pa to je krasno sad imamo sestru i mladu doktoricu." I doktori su nam tamo rekli: "Nama su najveći problem djeca i nama se uvijek pokazivala potreba da djecu odvojimo, jer znate, imati u ordinaciji i djecu i starce i odrasle i ranjene i svakakve, pa ajmo mi sa vama dvjema osnovati dječji dispanzer." I onda smo mi na jednu sobu, koja je imala najveće prozore i bila najprostranija, napisale "Dječji dispanzer".
Počele smo raditi u ponedjeljak, u novoj instituciji doma zdravlja i moram reći da su ljudi prvo bili zapanjeni. Neću zaboraviti tu zgodu kad sam otvorila vrata i rekla: "Dobro jutro. Prvi molim izvolite." U čekaonici je nastao tajac jer nikad nisu vidjeli žensku doktoricu. Nama dvjema bilo je jako lijepo. Sestra Nada koja je bila samnom poslije je studirala i završila medicinu. Iz tog doba nosim lijepe uspomene.
Onda sam otišla raditi na jedan projekt koji je imala Škola zdravlja. Radilo se o studiju koji je trajao par mjeseci, na kojem su studenti iz SAD-a došli upoznati zdravstveno osiguranje u Hrvatskoj. Oni su za to dobili stipendije, a naša država je bila dužna ponuditi im mlade liječnike koji bi mogli na tom projektu raditi s njima. Ja sam se ponudila. U prvom redu dobro se moralo znati engleski a drugo, trebalo je poznavati sustav. Radila sam nekoliko mjeseci na tome.
U isto vrijeme sam dobila specijalističko mjesto i onda sam željela internu medicinu, zaista sam si željela, dvoumila sam između nefrologije i nečega što se tada još nije zvalo klinička imunologija, jer su u Europi tada bile dvije kliničke imunologije. Dobila sam stipendiju British councila i bila sam u Londonu. Tada sam bila i na specijalizaciji iz interne te sam imala privilegiju da donesem tu struku ovamo. Poslije sam spoznala da klinička imunologija može biti jedan all round specijalizacija i da netko može biti klinički imunolog i alergolog, baviti se i alergologijom i autoimunim bolestima i raznim organskim sustavima. Poslije se pokazalo da to ne može biti. Zato sam se odlučila za autoimune bolesti. Poslije se reumatologija razvijala kao struka, jer se do toga doba reumatologijom smatralo degenerativne bolesti Danas je reumatologija jednako autoimunost. Poslije sam se u tom smislu specijalizirala, tako da mogu zapravo reći da od mojeg odlaska u Odžak, kamo sam išla jer sam željela raditi medicinu, poslije sam išla onim putem kojim sam željela.

cikes        STUDMEF: Dobili ste mnoge nagrade možete izdvojiti neku posebnu?

     O :
  Jedna je nagrada Hrvatskog liječničkog zbora "Ladislav Rakovac" koja se daje za djelatnost u zboru. Ta mi je jako puno značila. Druga je nagrada koju sam dobila kad sam bila u klinici Mayo. Tamo sam radila u laboratoriju za autoimunost koji je vodila i vodi još uvijek Vanda Lenon jedna od ključnih osoba koja je dokazala da je miastenia gravis autoimuna bolest. I ja sam tamo radila na njezinom projektu. Kad sam završila posao ona me je jako iznenadila rekavši: "Evo, sad odlaziš kući, odlučila sam da ti fondacija Mayo dodjeli nagradu za zahvalnost što si ovdje radila na tom projektu." Te je godine je fondacija Mayo dala nagradu dvojici doktora i ja sam ju dobila. Nije to bila samo plaća i neki papir, nego sam dobila priznanje koje je meni puno značilo.

       STUDMEF: Dekanovi novaci su jedan od rijetkih primjera natječaja u kojem zaista "pobjeđuju" najbolji. Njih izabire fakultet i znanstveno novaštvo se dobiva prema točno utvrđenim kriterijima i bodovnim listama. Hoćete li nastaviti s tom praksom i namjeravate li nešto mijenjati s obzirom da ima nekih primjedbi?

     O : Ja sad imam 29 novaka, dekanovih novaka, jel' tako? Ja sam ih naslijedila zar ne? Jer prof. Labar je otišao, nije ih mogao odnijeti sa sobom, tako da ja već imam 29 novaka, a sada bih željela dobiti svoje vlastite. Ja u svakom slučaju želim imati svoje vlastite novake, ako se to tako smije zvati. Zašto? Prvo zato što smatram da je to jedna izvrsna inicijativa i mislim da se na taj način može nagraditi najbolje studente. Međutim tu ima jedan aspekt dekanovih novaka koji moram još i s prof. Labarom raščistiti. Ja sam ga molila da se sastanemo već sljedeći tjedan. Na to su me upozorili novaci ali i sama sam uočila problem iz niza dokumenata.
Naime, dekanovi novaci dobiju vrlo veliko priznanje zato što su izabrani i dobiju čast i način da im se to prizna. Međutim oni imaju uz tu povlasticu i jedan nedostatak, problem, a to je financijski. Naime oni se potpisivanjem ugovora o radu obvezuju da će završiti doktorski studij i da će postići stupanj doktora znanosti. Sad, oni novaci koji su vezani uz projekt imaju, zapravo njihovi mentori stječu obvezu, da se brinu za financiranje njihovoga daljnjeg studiranja, a dekanovi novaci nisu vezani uz projekt nego vezani uz katedru, oni stječu sve obveze koje u katedri moraju imati, stječu i prava da mogu specijalizirati, ali ne stječu automatski time i put financiranja njihovog doktorskog studija.
Sad tu nailazimo na dvije dileme. Jedna je moja dilema, za mene vrlo ne dozvoljiva, a to je, da naši znanstveni novaci sami moraju plaćati, ili netko za njih, troškove studija na fakultetu na kojem su zaposleni i na kojem vrlo često i sudjeluju u toj nastavi. To je dakle jedna dilema, pitanje koncepcije uopće da novak na svom fakultetu mora plaćati studij. Drugo je, naravno, cijena tog studija, koja je visoka. Znam da studij, doktorski studij na medicini sigurno košta više nego na nekome fakultetu iz područja društvenih ili humanističkih znanosti. Prema tome on tu cijenu u realnosti mora priznati, međutim sigurno ne na teret znanstvenih novaka. Željela bih te probleme riješiti na neki bolji način prije nego se odlučim raspisati novi natječaj za znanstvene novake.

     STUDMEF: Profesorica, kliničar, a sad još i dekanica. Kako uspijevate sve to stići?

     O :
Još ne znam, pitajte me za par mjeseci. Ovih prvih mjesec dana bilo je loše. Ali dobro, kad ste rekli kao kliničar, zahvaljujući onome što sam na početku rekla da su moji pacijenti nekako taj moj novi status shvatili kao djelom svoje zasluge i svoje privilegije, imali su strpljenja na mene, ali evo već par srijeda, srijedom imam ambulantu, i kad su oni meni davno već bili predbilježeni za tu srijedu, bili su strpljivi na telefonske pozive, obavijesti da se pregled premješta za taj i taji datum i taj i taji sat, itd. tako da smo do sad, moj ambulantni dio s pacijentima improvizirali.
Što se tiče kliničkog djela, imam veliku sreću da vodim zavod u kojemu su svi moji kolege liječnici vrlo iskusni, vrlo profesionalno samostalni i više od toga u kliničkom poslu. Zaista se ne moram skrbiti o tome da li će oni to napraviti. Moram se samo bojati da će oni previše raditi kad mene nema, ali nastojat ću se kroz narednih par mjeseci nekako izbalansirati i u odnosu na njih i pacijente. Zahvalna sam svima onima oko mene koji me podržavaju u tome, to su od familije, suradnika i pacijenata, da su bez puno mojih uvjeravanja, stekli dojam da je ovo sad u mojem životu prioritet pa sve to poštuju..

     STUDMEF: Vaša kćer je nedavno diplomirala. Jeste li imali puno utjecaja na njen izbor da upiše medicinski fakultet?

     O :
Pa, direktno definitivno nisam, jer joj nikada nisam u tome smislu bilo što utjecala. Što više i odgovarala sam ju od toga. Međutim, mislim i bojim se da sam pokazujući cijeli život da volim taj posao da radim jedan krajnje zanimljivi posao, da radim izazovni posao, da sam onda možda i nesvjesno utjecala na to. To je moguće tim više što sam se uvjerila, ona je bila u razredu u gimnaziji u kojem je bilo još liječničke djece, i ta su djeca već djelom izabrala medicinu, pa si mislim, a riječ je o roditeljima koji vole taj posao, da je ekspozicija tom poslu toj struci, ekspozicija doživljaju medicine u obitelji bila na tu djecu ne bih rekla odlučujuća, ali je bila važna.

cikes        STUDMEF: Što bi savjetovali studentima – baviti se znanošću ili kliničkim radom?

     O :
Prednost medicine je u tome da izbor medicine zapravo definitivno ne determinira struku i poziv kojim ćete se baviti, jer vi sami znate biti psihijatar ili biti kirurg ili porodničar potpuno je različito. Biti laboratorijska osoba koja nikad ne vidi pacijenta, nego vidi njegove ekskrete i tkiva, itd. i biti ne znam internist ili pedijatar koji mora dobro komunicirati s pacijentima je toliko različito da je zapravo, ako bi studenti medicine mogli birati prema svojoj reaktivnosti i birati prema svojim afinitetima u odnosu na znanja koja su stekli kao studenti medicine, imali bi toliko različito polje izbora koje gotovo da je toliko različito kao kad se odlučuju nakon srednje škole za odabir studija. Toliko je medicina u tome različita. I meni se čini da je to jako velika kvaliteta, možda mi kao profesori, nismo a sasvim sigurno ja do sada nisam imala te mogućnosti pokazati studentima na kraju studija medicine. Trudite se cijelo vrijeme da oni budu svjesni koliko im se velik izbor nudi, da budu svjesni da im je ogromna šansa da izaberu pravo zvanje.

     STUDMEF: Ali kad biste preporučivali, velika je razlika između kliničara i bazičara.

     O :
Probala bih prepoznati njegov afinitet, probala bih prepoznati njegovu sklonost, reaktivnost.

     STUDMEF: Vaše iskustvo kao osobe koja je više u klinici.

   O : Ja sam imala priliku raditi, baviti se laboratorijskim poslom dva puta. Jedan put sam bila u Engleskoj, drugi put dok sam bila u Americi. Kad sam bila u Engleskoj nisam mogla puno birati, ni razmišljati zapravo jer sam znala da sam pri kraju specijalizacije iz interne medicine da mi je dobro došlo jedno iskustvo koje je nužno, jer ako želite biti klinički imunolog morate imati i laboratorijski dio, eksperimentalni dio iskustva, inače to nije dobro i znala sam da je moj zadatak i učiti za specijalistički ispit. O tome tada nisam razmišljala, međutim kad sam bila u Americi, a radila sam zaista u najboljim mogućim uvjetima, dapače ne bih se uopće mogla tužiti da mi je išta tamo bilo loše, ali ja sam tada, a imala sam tada već i kliničko dugo iskustvo sasvim sigurno postala svjesna toga da volim biti kliničar i poželjela sam vratiti se natrag među pacijente.

cikes       STUDMEF: Ove godine je nakon dosta vremena ponovo uveden tzv. dekanski rok. Namjerava li se ta praksa nastaviti ili ne?

     O :
  Zašto smo se mi, imali smo razloge, odlučili za taj dodatni rok. Zato jer smo vidjeli da na nekim predmetima je bio vrlo, bolje rečeno na nekim godinama, a onda i na predmetima, vrlo loš uspjeh studenata. Ako smo mi profesori i studenti spoznali da jedna četvrtina studenata Engleskog studija, nije uspjela položiti prvu godinu, ako smo se uvjerili da gotovo jedna trećina, 73 studenta, prve godine medicine nije uspjela položiti prvu godinu, a mi smo te studente izabrali. Mi živimo u zemlji u kojoj na našem fakultetu postoji numerus clausus nama se ne upisuju svi studenti na medicinu pa onda prva godina da bude selekcija. Mi smo ih izabrali, mi smo ih izabrali na temelju ispita za koji mi tvrdimo i ja sam uvjerena da je dobar prijamni ispit, poštujući prag, poštujući crtu, a ako smo mi njih izabrali onda mi na neki način preuzimamo odgovornost za njih. Osim toga za očekivati je da su oni onda na prvoj godini po nekoj normalnoj raspodjeli raspoređeni, prema tome samo jedan mali dio njih bi trebao biti za očekivati da oni nisu položili ispite, odnosno godinu.
Kako se to nije dogodilo, nego se dogodio puno veći broj analizirala sam s kolegama je li to ravnomjerno raspoređeno među ispitima. Nije. Tada se vidjelo da je zapravo neuspjeh na nekim godinama povezan uz neke predmete i onda se normalno nametnulo pitanje, ako smo mi te studente izabrali sami sebi, ako nisu dobro položili neke ispite onda je za očekivati da s naše strane nešto nije bilo u redu. I kad smo onda malo analizirali zaista se vidjelo da su to određeni predmeti. Kad smo potom uspoređivali slab uspjeh studenata na tim predmetima, a imali smo priliku još jedan vrlo kvantificirani parametar procjene uspjeha, a to je bodovanje po ECTS sustavu. Mi smo dva puta na ovome fakultetu obavili bodovanje, jedno je bodovanje bilo učinjeno prije prelaska na blokovsku nastavu, a drugo poslije. Bodovanje nam je pokazalo, kad smo odmjeravali nastavno opterećenje studenata, da su se zapravo turnusi izvrsno uklopili. Dakle da se nastavno opterećenje studenta od ulaska na taj predmet pa do položenog ispita izvrsno uklopilo u turnus, dok smo kod nekih predmeta vidjeli da nije što se onda i poklopilo s neuspjehom u studiju. Sažimanjem predmeta u određeni broj tjedana, zapravo nastavno opterećenje na 24 sata dnevno postalo preveliko.
Poznavajući neke aspekte na temelju kojih se može reći da treba popraviti nastavu da bi studenti bili uspješni mi smo im bili dužni ponuditi šansu da opravdamo svoj dio odgovornosti da oni još jednom polože taj ispit, ali sad počinje naša odgovornost, ovo je bio samo prvi korak. Prvi korak je bio dodatni rok, a svi drugi koraci su prepoznati razloge zašto je trebao taj rok i nastojati da ti razlozi više ne postoje te da 2005. godine nikome ne padne na pamet ni studentima ni profesorima da nam to još uvijek treba.

        STUDMEF: Jeste li Vi zadovoljni uspjehom na ovom roku?

     O :
Nisam još dobila definitivne rezultate, pa kad se uzme između pojedinih predmeta, između pojedinih godina, uspjelo je pola od onih koji su izašli.

     STUDMEF: Znamo da svi fakulteti na Sveučilištu imaju Dan fakulteta, ali tamo je dan neradan, studenti se priključuju profesorima u proslavi što kod nas nije bila praksa.

     O :
Da. Apsolutno pod broj jedan Dan fakulteta mora biti dan studenata, jer mi smo tu radi vas. Prema tome to uopće nije sporno nego ja sam sad uvidjela da nažalost nije za ovaj Dan fakulteta kao što se radilo za Božić da nema nastave, što se radilo za ostale blagdane. Tako se isplanirala nastava za Dan fakulteta, ali ja ću sigurno sad probati vidjeti što se može učiniti da studenti ne gube neki ključni dio nastave a da svoj dan proslave. Jučer je bio Dan sveučilišta i na proslavi Dana sveučilišta nije bilo dovoljno studenata, bilo je dovoljno profesora.

      STUDMEF: Dosadašnje dekane nismo baš često viđali u neformalnom druženju među studentima, Mislite li to promijeniti i hoćemo li Vas vidjeti u menzi ili nekom neformalnom druženju?

     O :
Hoćete.

cikes        STUDMEF: Naši su nam doušnici dojavili da je vaša kćer poput mnogih studenata bila redoviti posjetitelj STUDMEFa, te da ste Vi upravo zahvaljujući njoj upoznali s našim stranicama. I ne samo to. Ako je vjerovati istim tim doušnicima, i sami ste postali povremeni znatiželjni posjetitelj naših stranica gdje ste pronalazili kojekave zanimljivosti. Što vam se najviše dopalo?

     O :
Nije pitanje što mi se tamo najviše dopalo, dopalo mi se u cijelosti. Htjela bih naglasiti da sam posjećivala STUDMEF, ne da vidim što mi se najviše dopalo, nego da se naučim što bih trebala naučiti. Ako me pitate što sam zadnje gledala na STUDMEF-u, išla sam pogledati intervjue sa mojim prethodnicima, da vidim kad ste ih intervjuirali, koga ste intervjuirali, što Vas je zanimalo. Nisam sve intervjue pročitala, jer mi se činilo da i nije bitno, ali sam pročitala ono što mi se činilo da je važno i bila sam ponosna jer mi se činilo da ste dobro pitali.


     STUDMEF: STUDMEF se sprema na neke promjene u svom djelovanju s ciljem da još više približimo naše stranice studentima i mladim liječnicima. Pružimo im što kvalitetnije i korisnije informacije. U čemu vam STUDMEF može najviše pomoći?

     O :
Jako važno pitanje, to ćemo morati vrlo temeljito razraditi. Zašto? Kao što sam već prije rekla prema bilo kojem pomaku daljnjeg razvoja nastave i nastavnog procesa vrijedi kao prvi korak evaluacija. Osnovna kategorija koja mora evaluaciju provesti su studenti i to ne samo na način anketa. Anketa je vrlo važna, izvrsno da je imamo, ali to je tek prvi korak i studenti moraju evaluirati svoje nastavnike. Dok nema dijaloga između nastavnika i studenata dotle niti jedna strana od nas ne može napraviti korak, trenutno ne znam na koji način, ali sam sasvim sigurna da STUDMEF tu može pomoći. Napravit ćemo prijedloge, mi profesori i vi, studenti, pa ćemo, sasvim sam sigurna, napraviti jedan dobar projekt koji onda može biti ugledan i svim drugim fakultetima.

    STUDMEF: Zahvaljujemo na zanimljivom razgovoru i ujedno se najavljujemo još jedno druženje povodom Dana fakulteta u kojem bi razgovarali o vašem programu i planovima.

 

Intervju vodili: Ana Kopić, Mario Malički, dr. Mirza Žižak

 

INterVIEW anketa

Kalendar

« < Srpanj 2020 > »
P U S C P S S
29 30 1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31 1 2

Nadolazeći događaji

Bez dogadaja

Tko je online

Statistika

Korisnika: 174
Novosti: 1625
Linkova: 0