Home arrow Mef.hr časopis arrow Kako ostvariti san u znanosti – intervju s akademikom Ivicom Kostovićem
Kako ostvariti san u znanosti – intervju s akademikom Ivicom Kostovićem PDF Ispis E-mail
(0 glasova)

Branko Šimat   
Friday, 05 February 2016

 O ključnom razdoblju i ranim danima u razvoju svoje neuroznanstvene karijere svjedoči sam Ivica Kostović:Moja gotovo fanatična sklonost istraživanjima mozga bila je jasno definirana već dok sam bio student prve godine medicine. Tada sam (i prije polaganja ispita iz anatomije) već secirao više od 20 ljudskih mozgova (za potrebe nastave studentima drugih fakulteta) i odlučio da ću se baviti istraživanjima bazalnih ganglija i limbičkog sustava. Da bih to ostvario, trebalo je uvesti i razviti nove znanstvene metode (eksperimentalna neuroanatomija), imati primjereni laboratorij i ostvariti dodatno usavršavanje u nekom od tada vodećih svjetskih laboratorija. Dotada se na Medicinskom fakultetu jednostavno nitko nije bavio eksperimentalnim neuroanatomskim istraživanjima. Jedina preteča u cijeloj Hrvatskoj bili su danas slavni pokusi Stjepana Poljaka – ali oni su obavljeni izvan laboratorija Medicinskog fakulteta te u vrijeme kad Poljak nije bio član Fakulteta. Jedini s kojima sam tada u Zagrebu mogao surađivati na sličnim istraživanjima (fiziologija i farmakologija živčanog sustava) bili su Mirjana Randić i Ante L. Padjen na Institutu Ruđer Bošković. Profesor Sergije Dogan, tada dekan i predstojnik Klinike za neurologiju, smatrao je da ne bi bilo dobro da započnem specijalizaciju iz neurologije (klinička specijalizacija je tada bila uobičajena za sve suradnike Zavoda za anatomiju), nego bi bilo mnogo bolje da razvijam neuroanatomska istraživanja. Profesorica Krmpotić je to prihvatila s velikim entuzijazmom i dala mi čvrstu podršku, iako su Predrag Keros i Vidko Rudež smatrali da za takva istraživanja na Zavodu ne postoje uvjeti. Naime, tada su na Zavodu bila dominantna staromodna osteološka istraživanja. Padjen mi je tada rekao: „Trebamo neuroanatoma, nauči tehnike“. Nadalje, podržali su me i kolege Davor Solter i Vladimir Rukavina, koji su mi u svom novom histokemijskom laboratoriju u podrumu Zavoda – u bivšoj „kosturnici“ omogućili da radim eksperimentalnu neuroanatomiju. Uspio sam postići da se po mojim uputama izrade kavezi za eksperimentalne životinje, da se u podrumu Zavoda za anatomiju uspostavi prvi uzgoj eksperimentalnih životinja te izvedu prvi neuroanatomski eksperimenti – praćenje putova akcesornog optičkog sustava na štakorima i mačkama. Primjenjivao sam tada najsuvremenije metode sekundarne degeneracije moždanih putova (prema Nauta, Fink-Heimer). No, kako nisam imao dovoljno iskustva za valjanu i kritičnu interpretaciju dobivenih nalaza, otišao sam, uz podršku profesorice Krmpotić, u jednomjesečni posjet (svibanj 1969.) Anatomskom institutu u Budimpešti, koji je tada vodio već svjetski poznati neuroanatom János Szentágothai, jedan od vodećih istraživača moždane kore, malog mozga i kralježnične moždine. Tamo sam, uz pomoć laboratorijske tehničarke, nastavio obradu histoloških rezova mozga eksperimentalnih životinja koje su operirane u Zagrebu. Kad je profesor Szentágothai na svom velikom Reichert Zetopanu (kakvog tada u Zagrebu nije bilo) vidio preparate, bio je vrlo zadovoljan i rekao: „Ivice, to je izvrsno, to moraš publicirati!“. To me ne samo dodatno ohrabrilo nego i uvjerilo da se i na klasičnim anatomskim institutima može razvijati vrhunsko istraživanje mozga. I doista, po povratku u Zagreb, prvo sam 1970. obranio magistarski rad pod naslovom „Akcesorni vidni putovi nekih sisavaca“ (mentor je bila profesorica Krmpotić), a nešto poslije je taj rad i objavljen u tada vodećem časopisu „Brain Research“.

Nadalje, profesor Szentágothai još jednom je odigrao važnu ulogu u mojoj karijeri. Naime, tijekom pozvanog predavanja na The Johns Hopkins University, svojim je savjetom ključno utjecao na moju konačnu odluku da odbijem ponuđeno mjesto u S.A.D. i vratim se u Hrvatsku. Rekao mi je jasno i jednostavno: „Ivice, svatko se mora vratiti u svoju domovinu; Amerika takvih kao ti ima više nego dovoljno, a u Hrvatskoj ćeš biti jedini; stoga se vrati, jer te tvoja domovina treba“. Mjesto koje sam odbio bilo je mjesto Assistant Professor na The Johns Hopkins University (to je bila Molliverova ponuda), ne samo zbog domoljublja i dobrog savjeta nego i zbog činjenice da sam se zbog isteka vize ionako morao vratiti. Sljedeća ključna stvar u tom razdoblju bila je da sam tijekom boravka na The Johns Hopkins University 1974. otputovao u posjet na Harvard University i tamo prvi puta upoznao Paška Rakića i njegova tadašnjeg šefa, Richarda Sidmana. Tamo sam iz prve ruke uspio upoznati i vodeću svjetsku zbirku mozgova (Yakovlev Collection) – pa sam tamo prvi put pomislio da bih takvu zbirku mogao početi stvarati i u Zagrebu. Po povratku u Zagreb 1974., bio je problem kako dalje razvijati nove oblike istraživanja. No imao sam svesrdnu podršku akademkinje Krmpotić, te je 1975. osnovan Odjel za neuroanatomiju kao znanstvena jedinica Medicinskog fakulteta, a sredstva za istraživanje osigurali smo velikim NIH projektom i suradnjom s Mirjanom Randić koja je odlučila nastaviti svoju karijeru u Americi. Usporedno s time osnovao sam Zagrebačku neuroembriološku zbirku i počeo skupljati materijal, a već 1976. počeo sam se također intenzivno zanimati za kliničku primjenu neuroanatomskih otkrića i baviti se intraventrikularnim krvarenjem i perinatalnim oštećenjem mozga u fetusa i prematurusa. Na kraju, ali ne i najmanje važno, uspio sam uspostaviti trajnu međunarodnu suradnju (tri U.S.-Yugoslav Joint Board projekta) s Paškom Rakićem (Yale University School of Medicine) na usporednoj analizi razvoja mozga rezus majmuna i čovjeka.

O osnivanju Hrvatskog instituta za istraživanje mozga – od ideje do ostvarenja:Unatoč podršci koju je razvitak neuroanatomije u nastavi, istraživanju i suradnji s klinikama dobivao od akademkinje Krmpotić, predstojnice Zavoda za anatomiju Drago Perović, već prilikom posjeta Anatomskom institutu u Budimpešti 1969. godine, shvatio sam da u našem Zavodu za anatomiju neće moći saživjeti razvitak istraživanja mozga kakav se događao primjerice u Mađarskoj. U to doba su u budimpeštanskom Anatomskom institutu radili poznati neuroanatomi i neurohistolozi, primjerice vodeći svjetski neuroendokrinolog Miklós Palkovits, istraživač neuronalne ultrastrukture József Hámori, istraživač organizacije kralježnične moždine Miklós Rethelyi, kao i vrhunski eksperimentalni neuroanatom Czaba Leranth. A na čelu je bio svjetski poznat profesor János Szentágothai (kojeg sam već prije spomenuo), on je poslije postao predsjednik Mađarske akademije znanosti i umjetnosti. Osim vrlo jake neuroanatomije, u Mađarskoj je u to vrijeme bila razvijena i neurofiziologija. Pod dojmom boravka u Budimpešti, glavom mi se počela vrzmati misao da bi jednoga dana bilo najbolje napraviti veliku istraživačko-nastavnu jedinicu unutar zagrebačkog Medicinskog fakulteta čime bi bila osigurana i suradnja s neurolozima i psihijatrima (kliničkom neuroznanosti). U tome su me podržavali suradnička skupina na IRB (profesor Padjen, profesorica Randić) a za takav razvoj istraživanja zalagao se i predstojnik neurološke klinike i dekan Medicinskog fakulteta profesor Sergije Dogan. Međutim, ključno je bilo opstati i ustrajno razvijati kvalitetno istraživanje do tog hipotetskog i sanjarskog trenutka. To se moglo samo preko edukacije na vodećim sveučilištima Hopkins, Harvard kao i suradnje s vodećim ustanovama (Yale, suradnja s profesorom Rakićem) u okviru u to doba prestižnih jugoslavensko-američkih projekata. Ključno je bilo i okupiti i zadržati mlađe istraživače jer je iskustvo pokazalo da samo 1 od njih 10 ostaje u temeljnim istraživanjima. Razdoblje prvih demokratskih izbora otvorilo je nove mogućnosti – u tom sam se trenutku zapitao, kao i mnogi drugi, zašto ne bismo pokrenuli neku novu inicijativu uz pomoć donacija, dijaspore, ali i nove države. Danas mi zapravo izgleda naivno što sam s nacrtom novog instituta, u kojem su bila predviđena istraživanja u svim područjima temeljnih medicinskih znanosti, išao u SAD kako bih izvidio mogućnosti financiranja takvog projekta. Nije mi smetalo ni dosta kićeno izdanje vanjskog izgleda instituta jer sam već i sam počeo vjerovati da to zdanje nikad neće biti gotovo.Što sam sve poduzeo i s kim razgovarao, pokazuje jedna anegdota – pojavio sam se na Papinskoj konferenciji u Ulmu, s potpisima vodećih neuroznanstvenika i s preporukama tadašnjeg kardinala Kuharića kao i Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima, a sve s namjerom da dobijemo podršku od samog Vatikana, točnije vatikanskog „ministra“ za područje zdravlja! Za članove međunarodnog znanstvenog savjeta HIIM-a pozvali smo (uz strane suradnike) i vodeće znanstvenike hrvatskog porijekla koji su znanstvenu karijeru ostvarili u SAD i Kanadi. Ove podatke svatko može provjeriti u tzv. žuto-narančastoj brošuri, publikaciji o ciljevima i programima instituta koju smo izdali 1991. godine. Ta je brošura dokaz da je sve što smo zamislili i realizirano, iako sa zakašnjenjem zbog rata. Naravno da je sama izrada projekta i izgradnje išla uz velike financijske poteškoće. Naime, shvatio sam da je privatne donacije gotovo nemoguće dobiti za državne institucije i zavode, a HIIM je od početka zamišljen kao ustrojbena jedinica Medicinskog fakulteta, javne ustanove i dijela sveučilišta koje je osnovao Hrvatski sabor. Takve donacije privatnih donatora za istraživačke jedinice u okviru sveučilišta moguće su uglavnom u SAD i svega nekoliko zemalja EU kao i Japanu, te državama sličnog stupnja razvitka. Ali tada ustanova ima sasvim drugačiju upravljačku strukturu. Što je onda preostalo nego uputiti pismo predsjedniku države i tražiti pokroviteljstvo i time moći konkurirati na znatna sredstva koja su preostala u tadašnjim SIZ-ovima znanosti (1990-e godine). Pritom je trebalo dosta lobiranja, za koje su vrlo zaslužni profesor Slaven Letica i profesor Mate Granić, dekan Medicinskog fakulteta u razdoblju od 1990.-1992. Profesor Granić i ja smo krajem 1990. godine zajedno napisali pismo prvom hrvatskom predsjedniku države Franji Tuđmanu koji je praktički odmah prihvatio biti pokroviteljem Instituta, a Vlada Republike Hrvatske je izgradnju HIIM-a proglasila prioritetnim projektom hrvatske znanosti. Započeo je mukotrpni posao tzv. izvedbenog projekta i trebalo je što prije potrošiti početna sredstva iz SIZ-a. Iskustvo je govorilo da sve javne ustanove u okviru sveučilišta i visokog obrazovanja prije ili poslije budu dovršene. Ipak, bilo je zlobnika koji su za HIIM tvrdili da je novi „Obrovac“ koji nikad neće biti dovršen. Sagledavajući sve ove teškoće s kojima sam se borio – od želje da zadovoljim savjet, vijeće i upravu Fakulteta, okupim istraživače na svim fakultetskim zavodima, kliničare i znanstvenike izvan Fakulteta (uglavnom kolege s IRB-a) – često sam znao pomisliti da sam s tim naporom mogao imati fantastično uređen laboratorij s jasnim područjem istraživanja razvitka ljudskog mozga u kojem sam stvarno bio vrhunski motiviran i educiran i da sam možda mogao postići vrjednije rezultate nego s novom zgradom, labosima i desecima raznorodnih pristupa i područja.Međutim, u to je počeo i domovinski rat – u takvim okolnostima sam, kao v.d. dekana, zajedno s profesorom Geberom, prodekanom za financije, predložio da se obustavi daljnja izgradnja i projekt. Na naše čuđenje, savjet HIIM-a (koji je osnovan, ali još nije imao zgradu) u kojem su bili predstavnici Ministarstva financija, znanosti, zdravstva, KBC i grada Zagreba, bio je odlučan da se usprkos ratu ovaj projekt nastavi! Međunarodni savjet se čudio kako imamo snage uz borbu za opstanak misliti i na budućnost znanosti, ali smo i od njih imali energičnu podršku. Po mom mišljenju, najvažnije je bilo da smo mi kontinuirano koordinirali rad HIIM-a bez obzira na fizičke mogućnosti labosa, imali sastanke u kojima smo raspravljali o istraživačkim temama, predlagali projekte za financiranje, dorađivali naše ideje. Drugo, svakoga tko je želio surađivati, smo prihvatili. Većina tih istraživačkih skupina bila je s vodećih institucija ili IRB-a ili KBC-a, ali bilo ih je i s drugih sveučilišta. Sve se to vidi u našim tiskanim biltenima. Svakako najveći poticaj i početni uspjeh u smislu realizacije projekta bila je potpora vlade RH, koja je prepoznala značenje ulaganja u razvoj neuroznanosti i uvrstila istraživanja mozga u prioritetna istraživanja. Unatoč podršci od same vlade RH, mučila me činjenica da su se nakon osnutka HIIM-a, pa čak i nakon što je zgrada već bila gotova i useljena, pojavljivale raznolike inicijative, nažalost i od samih kolega znanstvenika koji su predlagali preispitivanje potrebe rada takve istraživačko-nastavne jedinice sveučilišta. Zahvaljujući podršci dekana Kusića (1997.-2000.), i uz pomoć svih istraživača uspio sam prebroditi to kritično razdoblje. Nažalost, zbog takvog negativnog stava mnogi znanstvenici u RH ni ne znaju da je HIIM samo ustrojbena jedinica Medicinskog fakulteta u kojoj sam u početku ja bio jedini zaposleni nastavnik i istraživač, dok su svi drugi istraživači zapravo djelatnici Medicinskog fakulteta sa svojim nastavnim obavezama i ugovorima na drugim zavodima i katedrama. Nakon uspostave razvojnih mjesta, HIIM je dobio nove istraživače, ali svi oni imaju nastavne dužnosti na različitim zavodima i katedrama MF-a. Čak i uz nova razvojna mjesta, samo je još jedan istraživač bio zaposlen kao tzv. „full-timer“, ali i taj „full-timer“ je sudjelovao u nastavi.Cijelo to razdoblje osnivanja, izgradnje i opremanja Instituta, pratila nas je istraživačka dilema – trebamo li se fokusirati oko jednog područja, npr. razvojne neurologije, ili ulagati u razvitak svih područja neuroznanosti od neurokemije, neurofiziologije do oslikavanja mozga. Prevladala je ideja interdisciplinarnog pristupa za koji smo se najviše zalagali, a koji je trebao omogućiti rad mnogo istraživačkih skupina iz raznih područja čime smo smo zapravo obuhvatili silno rastuće područje neuroznanosti i također pokrili potrebe dodiplomske i postdiplomske nastave pri MF. Sve te teškoće u izgradnji HIIM-a i osmišljavanju i realizaciji programa HIIM-a u raznim razdobljima ovih proteklih 25 godina, učinile su da dosad nije bilo nijednog stvarnog slavljeničkog trenutka, nisam bio prisutan ni na otvaranju, čak sam mislio da tu nikad neću ni raditi. Ipak, ni te teškoće niti mala razočaranja s konačnom izvedbom nisu mogla pokvariti stvarno zadovoljstvo da istraživači temeljnih znanosti sad imaju dobre uvjete za istraživanje s različitim metodologijama, te da je konačno omogućen rad s laboratorijskim životinjama u skladu s najvišim stručnim i zakonskim standardima. Jedna naša suradnica mi je rekla: „Profesore, ja s velikim zadovoljstvom dođem i radim na HIIM-u i uvijek si kažem: je li moguće da napokon imamo takve uvjete!“. Slično mislim i ja, jer sam svoju karijeru izgradio u hladnom i vlažnom laboratoriju, u podrumu anatomije. Sva ta raznolikost istraživačkih programa uz veliki broj publikacija, posebno kliničara koji surađuju s HIIM-om, najbolje je sažeo u svojoj ocjeni Tamas Freund, član Međunarodnog znanstvenog savjeta HIIM-a i direktor najvećeg znanstvenog instituta u Mađarskoj (Institut eksperimentalne medicine Mađarske akademije znanosti): „Congratulations, very impressive results indeed! I am amazed by the large number of papers in excellent journals. You have done a phantastic job establishing a very strong neuroscience base in Central Europe.“ Time jos značajnijim postaje moj prije spomenuti davni razgovor s prof. Janosom Szentágothaiem na Johns Hopkinsu i njegov savjet da se vratim u Hrvatsku. Uistinu, iz perspektive cijele svoje karijere i istraživačkog iskustva, i ja osobno smatram da se treba usavršavati, educirati, biti otvoren za nove ideje, ali da je jednako tako potrebno vratiti se u svoju zemlju s novim znanjem i dati doprinos u svojoj sredini, kolikogod se to ponekad činilo teško! Najnovija vijest i potvrda kvalitete rada istraživača HIIM-a, zbog čega sam istinski zadovoljan nakon naših prvih 25 godina, jest da je HIIM postao novi Znanstveni centar izvrsnosti te da je ministar Vedran Mornar već potpisao ovu odluku nakon prijedloga Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj. S velikim ponosom ističem da je naš institut prema rezultatima objektivne međunarodne evaluacije ocijenjen najvišom ocjenom!

Intervju vodili: Miloš Judaš i Svjetlana Kalanj Bognar

 

Kalendar

« < Listopad 2020 > »
P U S C P S S
28 29 30 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31 1

Nadolazeći događaji

Bez dogadaja

Tko je online

Gostiju online: 9

Statistika

Korisnika: 174
Novosti: 1625
Linkova: 0