Home arrow Mef.hr časopis arrow Medicina i tehnologija
Medicina i tehnologija PDF Ispis E-mail
(2 glasova)

Mef.hr   
Wednesday, 22 July 2015
    Kada je u 1930-im godinama antropolog Louis Leakey (1903.-1972.) pronašao kamene rukotvorine na nalazištu Olduvai Gorge u Tanzaniji, većina je znanstvenika povezala otkriće proizvodnje oruđa – koje se pojavilo prije otprilike 2,5 milijuna godina – s pojavom čovječnosti. Čovjek je jedino biće na Zemlji koje se u pravome smislu riječi koristi tehnologijom, a tehnologija se uz jezik smatra kardinalnom odrednicom čovještva.
 
     U hrvatskom se jeziku tehnologija, kao “proces, način i organizacija proizvodnje nekog proizvoda”, razlikuje od tehnike – “sredstava za rad, alata, strojeva, mehanizacije, aparata te znanja, vještina i umijeća koja su potrebna za njihovu uporabu”. Ipak, u ovome ću se tekstu riječju “tehnologija” koristiti u njezinom širokom značenju koje obuhvaća procese proizvodnje, ali i proizvode, procedure i znanje njihova korištenja. Tako široko shvaćena tehnologija duboko je povezana s onime što smatramo osobitim ljudskim karakteristikama koje nas razlikuju od životinjskog svijeta – izrazitom ovisnošću o kulturi i njenim postignućima, sposobnosti nadilaženja prirode i njenog potčinjavanja našim željama na planirani, rutinizirani i standardizirani način.
 
trepanacija lubanje
 Sl.1. Trepanacija lubanje
     S druge strane, medicina kao znanost i umijeće prevencije, dijagnosticiranja i liječenja bolesti te očuvanja i poboljšanja zdravlja, također je u osnovi tehnološka disciplina. Relativno kasna pojava u razvoju ljudskog roda, medicina je ovisila o općem razvoju inteligencije te o pojavi kulture. Koštani ostaci nedvojbeno pokazuju da se od vremena neolitika čovjek koristio operativnom procedurom trepanacije lubanje, koja je najvjerojatnije poduzimana kako bi se izliječile bolesti i stanja poput epilepsije, glavobolje ili potresa mozga (Sl. 1). Suvremenim očima gledano, takva procedura nije bila medicinski opravdana, ali ta činjenica pokazuje koliko je tehnologija ovisna o simboličkom, odnosno kulturnom i religijskom kontekstu. Drugim riječima, tehnologija nije sama po sebi nekom unutarnjom logikom usmjerena “točnom” ili “ispravnom” rješavanju određenoga medicinskog problema, nego je duboko ovisna o dominantnoj paradigmi bolesti. 
 
     Antika je pozicionirala medicinu kao znanstvenu disciplinu neovisnu od religije, u čemu je najveće zasluge imala hipokratska škola s otoka Kosa. Kako je empirijsko znanje anatomije i fiziologije tada bilo slabo, cjelokupna je teorija fiziologije bila postulirana na osnovi kombinacije tadašnje filozofije te opažanja da se u bolesti iz organizma izlučuju ili nakupljaju različite tekućine. Tako je nastala teorija o četiri tjelesne tekućine koje su organizam činile zdravim ako su u stanju ekvilibrija. Kada se taj ekvilibrij poremetio, nastala je bolest, a liječnikova je zadaća bila različitim procedurama vratiti organizam u stanje ekvilibrija na osnovi individualizirane i holističke terapije. Tehnološke procedure koje se spominju u okviru hipokratizma su, sukladno tome, aplikacija različitih pripravaka koji kompenziraju manjak ili višak određenih tekućina, kao što su emetici, ekspektoransi, klizme, te puštanje krvi.
 
     Hipokratova i Galenova je medicina tijekom cijeloga Srednjeg vijeka bila osnova medicinske teorije i prakse, pa zbog toga nije dolazilo do znatnih tehnoloških pomaka u navedenom razdoblju. Zbog čestih je i vrlo šokantnih epidemija kuge i kolere prizivana – također antička – mijazmatička teorija o nastanku bolesti, koja postulira “loš zrak” kao etiološki faktor u nastanku tih epidemija. Utjecaj kršćanstva ogledao se ponajprije u ideji da je bolest, osobito spolna bolest, samo fenomenološki uzrokovana spomenutim faktorima, ali je u biti izraz Božjeg gnjeva zbog grijeha. Nije čudno da su i procedure liječenja u okviru takve misli često bile mučnije od bolesti same, jer se korporalno trpljenje smatralo adekvatnom kaznom za počinjene grijehe. Jedna je od takvih procedura, primjerice, iznimno neugodno mazanje cijeloga tijela uljem na bazi žive u parnim sobama kao način tretiranja sifilisa, prilikom kojeg su pacijenti nerijetko i umirali. U islamskom svijetu, s druge strane, veći se naglasak stavljao na kirurgiju, pa su tako vršene kauterizacije i oftalmološke operacije poput peritomije za liječenje katarakte.
 
     Uporaba tehnologije u medicini, osim o već spomenutim sociokulturnim okolnostima i uopće dominantnoj konceptualizaciji bolesti u nekom dobu, ovisi i o stupnju znanstvenog razvoja bazičnih znanosti, dakle fizike, kemije i biologije. S dolaskom
 Sl.2. Vaga Santorija Santorija
Novoga vijeka događaju se prve tehnološke promjene upravo zbog razvoja fizike, koja prva nalazi snažniju primjenu u medicini. Uzdizanje građanstva, trgovine i kapitalizma pridonijelo je diverzifikaciji znanosti, njenom usložnjavanju te odmicanju od krutih centara sveučilišnih katedri. Suštinski, paradigma ostaje i dalje hipokratska, ali pod utjecajem Galileijevih otkrića u fizici liječnici se sve češće koriste tehnologijom u medicini. Primjerice, istarski liječnik i utemeljitelj ijatrofizike Santorio Santorio (1561.-1636.) konstruira posebne vage kako bi točno mjerio promjene tjelesne mase i isparavanje kroz kožu i usta – i dalje pod utjecajem hipokratizma – te upotrebljava termometar za mjerenje tjelesne temperature i tako preciznije prognozira tijek bolesti.
 
Mikroskop Roberta Hookea
 Sl.3. Mikroskop Roberta
Hookea
    Dok je tehnologija Santoriju poslužila kao potvrda hipokratizma, njezina primjena u nekim je drugim slučajevima opovrgnula određena stara shvaćanja koja nisu bila propitivana naprosto zato što ih prije nije bilo moguće testirati. Tako je ijatrofizičar Giovanni Alfonso Borelli (1608.-1679.) direktno izmjerio temperaturu jelenjeg srca i odbacio teoriju po kojoj je srce sjedište topline u ljudskom tijelu. Tehnologija koja je nastala iz poriva da se potvrdi jedan dio antičkih teorija, ujedno je postala metoda s pomoću koje su se neki drugi dijelovi tih teorija mogli opovrgnuti. Ona je također omogućila da se provjeri istinitost različitih kauzalnih teorija o nastanku bolesti. Još je sredinom 16. stoljeća talijanski liječnik Girolamo Fracastoro (1478.-1553.) pretpostavio – nasuprot mijazmatičkoj teoriji – da bolest nastaje prenošenjem agensa bolesti između bolesnika zbog fizičkog kontakta. Upravo su izum mikroskopa i njegova primjena u medicini te, konačno, otkriće Roberta Kocha da je antraks uzrokovan bakterijom Bacillus anthracis, uvjetovali odbacivanje mijazmatičke teorije nastanka bolesti i uspostavu mikrobiologije, a potom i infektologije kao posebne medicinske discipline.
 
Prvi inhalator Johna Snowa
 Sl.4. Prvi inhalator Johna Snowa
     Tehnologija omogućuje i širenje određene medicinske domene i razvoj posve novih specijalizacija, osobito nakon pojave nekoga revolucionarnog otkrića. Jedno od takvih otkrića je primjena dušičnog oksidula, a zatim etera i kloroforma, koji su zauvijek promijenili kiruršku praksu sredinom 19. stoljeća. Prije anestezije, kirurzi su se uglavnom koncentrirali na radikalne i relativno kratke kirurške procedure koje su se provodile kao zadnja terapijska opcija. Strah od boli s pacijentove strane i nemogućnost ostvarenja mirnoće i mišićne relaksacije s kirurške bili su glavni kočničari kirurškog progresa. S anestezijom – za čiji je tehnološki napredak, u vidu izgradnje različitih inhalatora, najviše zaslužan engleski liječnik John Snow (1813.-1858.) – kirurzi su konačno dobili pacijenta koji je ležao nepomičan i bez osjeta boli, što im je omogućilo usavršavanje elektivnih kirurških zahvata, poštedne i estetske kirurgije, te općenito razvoj kompliciranih kirurških procedura (Sl.4).
 
Rani rentgenski aparat
 Sl.5. Rani rentgenski aparat
     Povratno, takve su ambicije dalje uvjetovale razvoj kirurške i anesteziološke tehnologije, te omogućile uspostavu anesteziologije, ali i različitih kirurških subspecijalnosti. Vrlo je slično, dakako, bilo i s mnogim drugim primjenama tehnologije u medicini. Primjerice, od otkriće rentgenskih zraka 1895. godine i prve rentgenske slike ruke žene Wilhelma Conrada Röntgena (1845.-1923.) pa do današnjih trodimenzionalnih CT uređaja, fizičari, inženjeri, matematičari, informatičari i liječnici zajedno su radili na usložnjavanju i povećanju tehnoloških mogućnosti dijagnostičkih i terapijskih aparata na bazi rentgenskog zračenja (Sl.5).
Georges Gaston-Melingue: Prva vakcinacija dr. E. Jennera
 Sl.6.  Prva vakcinacija
dr. E. Jennera

U odnosu na fiziku, biologija i kemija kasnije su se počele ekstenzivnije primjenjivati u medicini, u čemu dijelom leži i odgovor na pitanje zašto je medicina počela svoj najsnažniji zamah tek kad je industrijska revolucija 1840. godine zapravo završila. Dakako, već su Paracelsus (1493.-1541.) i ijatrokemičari počeli zagovarati kemijski pogled na životne procese, a stanice su se pod mikroskopom promatrale već u 17. stoljeću. Ipak, biologija i kemija postižu svoju najveću primjenu u medicini u 19. i 20. stoljeću, kada preuzimaju ulogu dominantnih bazičnih znanosti na koje se medicina oslanja. Period je 19. stoljeća ponajprije bio obilježen velikim probojima u bakteriologiji, osobito posljedicama otkrića te discipline – asepse i antisepse, te cijepljenja. Dok je anestezija omogućila tehnološki razvoj kirurgije, asepsa je drastično reducirala postoperativni mortalitet, a cijepljenje je na razini populacije eliminiralo neke od najopasnijih zaraznih bolesti (Sl.6).
     U dvadesetom je stoljeću nastavljena primjena novih otkrića bazičnih znanosti, kao i usložnjavanje starih. Jedno je od najvažnijih otkriće antibiotika i antimikrobnih lijekova: prvo salvarsana, penicilina i sulfonamida, a zatim i sve kompleksnijih, sintetskih antibiotika.
Dvadeseto je stoljeće također donijelo i otkriće krvnih grupa, Karla Landsteinera (1868.-1943.), na osnovi kojeg je utemeljena posve nova grana medicine – transfuziologija. Razvoj je genetike od otkrića dvostruke uzvojnice Watsona i Cricka omogućio ne samo nove dijagnostičke pa i terapijske postupke u medicini nego je i restituirao paradigmu o nasljednosti mnogih bolesti, koje su se sada mogle izučavati na znanstveno mnogo opravdanijoj razini u odnosu na to kako je to činila u prvoj polovini 20. stoljeća eugenika. Dok se koža uspješno transplantirala i prije, tek je u 20. stoljeću u punom smislu riječi zaživjela i transplantacija organa, koja je ovisila o farmakološkim otkrićima imunosupresije, odnosno o razvoju imunologije.
 
     Dakako, u 20. stoljeću nastavlja se i snažna primjena fizike u medicini. Primjerice, u internoj je medicini primjenjivan sve širi raspon dijagnostičkih procedura, poput uporabe savitljivih bronhoskopa i gastroskopa te primjene ostalih endoskopskih metoda u dijagnostici i terapiji promjena na sluznicama. Također, jedna od dijagnostičkih, ali sve više i pomoćnih tehnologija prilikom kirurških zahvata je i primjena ultrazvučnih zraka u vizualizaciji unutrašnjosti tijela. Usavršavanjem strojeva primjena radiofarmaka postala je standardni dio medicinske dijagnostike u onkologiji, a induciranje snažnih magnetskih polja u radiologiji. Ipak, sve je veća prisutnost strojeva u medicini pobudila i određene negativne reakcije.
 
     Dva su temeljna etička izazova ili prigovora koji se upućuju tehnologiji općenito, a onda i osobito u medicini. Jedan je da se ona prečesto automatski povezuje s napretkom, bez uzimanja u obzir njenih opasnosti. Drugi je da ona u biti alijenira ljude, odnosno da bolesnika u liječnikovim očima pretvara u skup partikularno shvaćenih problema koje treba riješiti, te da se time gubi iz vida holizam kao princip pristupa bolesniku. Prvi je problem lako razumljiv uzme li se u obzir činjenica da je 20. stoljeće – nakon naivnog progresivizma 19. stoljeća – svojim industrijskim pokoljima u dvama svjetskim ratovima bacilo veliku sjenu na identifikaciju tehnološkog napretka s moralnim. Ipak, treba imati na umu da je upravo zbog neetične primjene tehnologije, odnosno eksperimentiranja na ljudima, u modernoj medicini stavljen izrazit naglasak na sigurnost strojeva i procedura. Od razvoja dvostruko slijepih kliničkih testiranja, detaljnih tečajeva rukovanjima strojeva, pa sve do različitih protokola i smjernica, čovjek je tehnologiju u medicini pokušao koliko god je moguće dovesti u svezu s davnim hipokratskim postulatom primum non nocere.
 
     Drugi se prigovor – onaj o alijenaciji – također pokušava adresirati na različite načine. Prvo, nedostatak ili, bolje reći, nemogućnost da bolesnik razumije sve detalje svoje terapije, kompenzira se postupkom informiranog pristanka, kojim se bolesniku na razumljiv način objašnjavaju osnove i rizici terapijske ili dijagnostičke procedure. Drugo, tehnologija se pokušava proizvoditi na sve više user-friendly način, uz maksimalnu poštedu bolesnika i individualizirani pristup. Primjerice, anesteziološki uređaji u sebi sadržavaju algoritme kojim se unošenjem podataka o pacijentu dobiva optimalan modalitet postupanja. Feedback liječnika, ali i bolesnika o nekom postupku ili uređaju vrlo je važna stavka u modifikaciji tehnologije u medicini, kojom se ona na taj način pokušava očovječiti. Ne treba zaboraviti ni mnogo eklatantnije primjere, poput robotike, koja obećava rekonstrukciju lokomotornog sustava i vraća ozlijeđenom tijelu većinu lokomotornih funkcija.
 
     Donekle je razumljivo da se u vremenu u kojemu se ne proživljavaju neki tehnologijom odavno riješeni problemi, pojavljuju određeni otpori prema tehnologiji koja se, sada uzeta zdravo za gotovo, smatra nepotrebnom. Takve se pojave odbijanja tehnološkog napretka najvjerojatnije neće moći posve spriječiti, jer one proizlaze iz duboke ambivalencije koju čovjek osjeća prema tehnologiji. Njihova prisutnost u dugim razdobljima ljudske povijesti u obliku raznih teorija degeneracije, neminovnih propasti ili anarhoprimitivizma, sugeriraju da je riječ o dubljim antropološkim zakonitostima koji uzrokuju takve reakcije. Dobar je primjer za te pojave u sklopu medicine odnedavno sve češće protivljenje cijepljenju, traženje usluga tzv. alternativne medicine ili, na općoj razini, pretjerano zalaganje za “zelene” solucije, “organski proizvedenu hranu” i “povratak prirodi”. Treba se, ipak, nadati i aktivno raditi na tome da se tehnologija prezentira i upotrijebi na najhumanije načine i tako pokaže da je zaista kardinalna odrednica ljudskosti.
 
dr. Kuhar MartinDr. sc. Martin Kuhar, dr. med.
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Odsjek za povijest medicinskih znanosti 

 

Kalendar

« < Rujan 2019 > »
P U S C P S S
26 27 28 29 30 31 1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 1 2 3 4 5 6

Nadolazeći događaji

Bez dogadaja

Tko je online

Gostiju online: 1

Statistika

Korisnika: 174
Novosti: 1625
Linkova: 0