Home arrow Zanimljivosti arrow Dragutin Karlo Radoničić
(1 glas)

Prof. dr. sc.
DRAGUTIN KARLO
RADONIČIĆ

 

 

 



utemeljitelj prve katedre
za internu medicinu u Hrvatskoj

(Trst, 15.11.1879. - Zagreb, 12.11.1935.)

dekan Medicinskog fakulteta
(1926/1927, 1930/1931, i ponovno 1931/1932.)
rektor Hrvatskog sveučilišta
(1920-21)

 

 

      U svome prvom nastupu pred kolegama u Liječničkom Zboru rekao je: "Radujem se da već prvi put što me je zapala čast da sjedim u vašem kolu, vidim vas na okupu, da vijećate o bezdvojbeno najvažnijim pitanjima našeg narodnog zdravlja.
Time što smo postigli davno željenu samostalnost preuzeli smo na se dužnost prema našem narodu i prema kulturnom svijetu da poduzmemo svim sredstvima što nam stoje na raspolaganju, akciju protiv te pučke zaraze..."

      

      Među najzaslužnijima za afirmaciju zagrebačkog Medicinskog fakulteta u prva dva desetljeća njegova rada svakako je i prof. dr. Dragutin Karlo Radoničić, prvi predstojnik Klinike za unutarnje bolesti. Rođen je 15. studenoga 1879. u Trstu u obitelji Filipa Radoničića i Karoline rođene kontese Ivanović, oboje iz uglednih pomorskih obitelji iz Dobrote u Boki Kotorskoj. Nakon umirovljenja njegova oca, kapetana u Austrijskom Lloydu, preselila je obitelj u Dobrotu, rodno mjesto njegovih roditelja. Tako je Dragutin Karlo pučku školu završio u Trstu na talijanskom jeziku, a u Kotoru, u kojem je njegov otac bio od 1897. do 1905. godine načelnik, završio je gimnaziju. Nakon ispita zrelosti koji je položio s odlikom, izjasnio se za studij medicine i otišao u Beč u jesen 1899. godine.

Sazrijevanje u sjajnog liječnika

      U ponedjeljak 24. srpnja 1905. godine bio je u svečanoj dvorani sveučilišta u Beču Karlo Radoničić "vrlo mladi rodoljubivi Hrvat, promoviran na čast doktora sveukupnog liečništva, na korist, ponos i diku čestite svoje obitelji, našeg mjesta i cjelokupnoga hrvatskoga naroda". Poslije promocije Radoničić je ostao neko vrijeme kao volonter na III medicinskoj klinici kod prof. dr. L. Schršttera vit. Kristelli u Beču. Po odsluženom vojnom roku dobio je u lipnju 1906. mjesto aspiranta u bečkoj javnoj općoj bolnici "Allegemeines Krankenhaus".
       Učio je i usavršavao se radeći na III internom odjelu koji je od 1903. godine vodio primarni liječnik dr. Norbert Ortner. Kad je Ortner u rujnu 1907. imenovan redovitim profesorom specijalne medicinske patologije i terapije te predstojnikom medicinske klinike sveučilišta u Innsbrucku, poveo je sa sobom i svoga asistenta.
       Tako je Radoničić bio od jeseni 1907. do srpnja 1911. godine klinički asistent na Internoj klinici u Innsbrucku. U Innsbrucku je bio redovitim sudionikom sjednica Znanstvenoga liječničkoga društva. Prve znanstvene radove objavio je 1908. godine u časopisima "Wiener klinische Wochenschrift" i "Medizinische Klinik".
       Slijedeći pokuse prof. Ortnera bio je suatorom prvog kliničkog rada kojim se preporučivala primjena termopenetacije u terapijske svrhe i udaren temelj novoj fizikalnoj metodi liječenja - dijatermiji.

      Na 27. Njemačkom kongresu za internu medicinu u održanom u Wiesbadenu u travnju 1910. sudjelovao je i Radoničić. Njegov članak o kroničnom fibroznom medijastinitisu i perikarditisu objavljen je u ožujku 1911. u časopisu "Deutsche medizinische Wochenschrift".

      Prof. Ortner premješten je u ljeto 1911. natrag u Beč, a za njim se vratio i Radoničić na mjesto asistenta na III medicinskoj klinici u Beču. Nakon svega pola godine rada napustio je Ortner III kliniku jer je imenovan za predstojnika II medicinske klinike u Beču. Za Ortnerom je na II medicinsku kliniku prešao i Radoničić.
       Poslije je Radoničić preuzeo vodstvo radiološkog odjela na II klinici. Početkom 1918. imenovan je primarnim liječnikom odjela za tuberkulozne II klinike.

      Tijekom prvoga svjetskoga rata Radoničić je bio mobiliziran, ali je jedini od svih Ortnerovih asistenata zadržan u Beču. Uz svoj posao vodio je i radiološki odsjek klinike prof. Eiselsberga, a imenovan je primarnim liječnikom ratne bolnice br. 2. u Beču. Sa željom da pomogne stanovništvu Dalmacije koje je trpjelo užasnu glad odazvao se Radoničić pozivu na sastanak koji je u Beču organizirao 29. siječnja 1916. grof. M. Attems, namjesnik Kraljevine Dalmacije.

      U "Liječničkom vjesniku" za veljaču 1918. obznanjen je pristup Radoničića Zboru liječnika u Zagrebu. Prigodom ostvarenja hrvatskog medicinskog fakulteta u Zagrebu pristupio je Radoničić iz Beča Pripomoćnoj blagajni Zbora liječnika kao utemeljitelj. Dr. Radoničić, 39-godišnji asistent medicinskog fakulteta u Beču, nakon 15 godina rada uz prof. Ortnera, imenovan je i potvrđen 22. svibnja 1919. za prvoga javnog redovnoga profesora interne medicine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Protukandidat mu je bio dr. N. Jagić, predstojnik odjela za unutarnje bolesti Sophien-Spitala u Beču.

Borba protiv TBCa

      Potkraj 1919. preselio se Radoničić u Zagreb. Na izvanrednoj glavnoj skupštini Zbora liječnika 19. prosinca u Anketi o tuberkulozi održao je predavanje "Terapija interne tuberkuloze". Istaknuo je važnost postojanja sestara pomoćnica i potrebu organiziranja kurseva za njihovu izobrazbu. Ponudio je "bar privremeno da se upotrijebi ambulatorij interne klinike u Draškovićevoj ulici koji bi dva ili tri krat sedmično poslije podne mogao stajati dispanzerskom radu na raspolaganju; pogodnosti bi osim rješenja stambenoga pitanja bile velike, pošto će klinika biti snabdjevena sa rendgenovim aparatima (koliko za pregledavanje toliko za terapiju), s umjetnim suncem, sa bakteriološkim i ručnim laboratorijem".

      Ban ga je imenovao članom Zemaljskog povjerenstva za suzbijanje tuberkuloze. Redovno je sudjelovao na mjesečnim skupštinama Zbora, a potaknuo je osnutak i predsjedao 19. ožujka 1920. prvom sastanku interne sekcije Zbora liječnika na kojem se raspravljalo o španjolskoj influenci. U raspravi o "Liječničkom vjesniku" Radoničić je isticao: "treba poraditi da ova klica znanstvenog rada ne propadne".
       Izabran je u odbor za priređivanje nacrta za znanstveni dio "Liječničkog vjesnika" te za pročelnika sekcije za referate iz strane medicinske literature.

      Nakon što je prof. Radoničić u školskoj godini 1919/1920. bio prodekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu (uz dekana prof. dr. M. pl. Čačkovića), izabran je za studijsku godinu 1920/1921. za rektora Zagrebačkog sveučilišta.

Izgradnja đačkog doma

      Njegovom energičnom inicijativom provedena je početkom 1921. godine velika sabirna akcija radi izgradnje novoga "đačkoga doma". U lipnju 1921. položio je rektor Radoničić kamen temeljac za gradnju "Đačkoga doma" u Runjaninovoj ulici i već u srpnju 1922. bio je gotov dom od pet jednokatnica u kojima je bilo 150 dvokrevetnih soba. Vodio je upravu doma od njegova osnutka do 1933. godine kada se zbog sukoba s korisnicima doma povukao.

 

Otvaranje interne klinke

      Predavanjem prof. Radoničića, predstojnika medicinske klinike zagrebačkog medicinskog fakulteta, pod naslovom "O ranoj dijagnozi unutrašnjih bolesti s obzirom na tuberkulozu" svečano je 24. listopada 1921. godine otvorena Medicinska klinika u južnom krilu zgrade predratne Više djevojačke škole u Draškovićevoj ulici. "Odličan predavač prof. dr. Radoničić znao je često oduševiti svojim predavanjima pri kojima se nikad nije služio pribilješkama.
       Najbolja njegova predavanja bila su iz područja srčanih, medijastinalnih i jetrenih bolesti. Poznato je bilo da je on na temelju fizikalne pretrage i pojedinih simptoma znao lokalizirati i medijastinalne tumore, bez odnosno neovisno o rendgenskom pregledu".

      Tri puta je Radoničić bio izabran za dekana na Medicinskom fakultetu (za školsku godinu 1926/1927, 1930/1931, i ponovno 1931/1932.)

Zbor liječnika

      Za medicinski kongres održan uz svečanu proslavu 50. obljetnice Zbora liječnika prijavio je Radoničić dvije teme: "O kljenuti ošita" i "O dijagnozi početne tuberkuloze".
       Na glavnoj godišnjoj skupštini Zbora liječnika održanoj 29. siječnja 1927. Radoničić je izabran aklamacijom nazočnih sudionika za predsjednika Zbora, a samo nekoliko dana poslije izabran je i za potpredsjednika odbora Liječničke komore za Hrvatsku, Slavoniju i Međimurje u Zagrebu za razdoblje 1927-1929.

       Sastanci Glavnog odbora Zbora održavani su u gostoljubivom Radoničićevom domu jer Zbor nije imao svojih prostorija. U prigodu polustoljetnog postojanja "Liječničkog vjesnika", Radoničić je 1928. godine objavio povijesnomedicinski prikaz razvitka i djelovanja službenog glasila Zbora. Obnašao je funkciju predsjednika Zbora do kraja 1929. Poslije je nastojao oko gradnje Liječničkog doma i bio izabran u prvo ravnateljstvo Zadruge za podizanje liječničkog doma. Na glavnoj skupštini JAZU 30. svibnja 1930. izabran je za člana dopisnika JAZU u radnom sastavu. Sudjelovao je na III sveslavenskom kongresu liječnika održanome u Splitu 6-8. listopada 1930. i održao dva zapažena predavanja u sekciji nekirurških bolesti.

Predavanja u inozemstvu

      Dr. C. Lian i prof. dr. Baltazard, dekan medicinskoga fakulteta u Parizu, pozvali su Radoničića u svibnju 1932. u Pariz. Održao je tri predavanja, koja je objavio u francuskom medicinskom časopisu. U Parizu je opisao vlastitu metodu određivanja jetrenih granica pod imenom "le signe du marteau". Na 14. međunarodnom tečaju za usavršavanje liječnika u rujnu 1933. u Karlovim Varima, u Čehoslovačkoj, bio je pozvani predavač. Svojim predavanjem rezimirao je vlastito bogato iskustvo u patologiji medijastinuma, a to je predavanje objavljeno na njemačkom jeziku pod naslovom "†ber die klinische Diagnostik der mediastinalen Erkrankungen".

Ugledni Bokelj

      Sačuvao je ljubav prema užoj domovini i sa zanimanjem je pratio razvitak bokeljskih prilika. U Zagrebu je sudjelovao na tradicionalnim proslavama Tripundana. "Kad je zbor bokeljskih mladića zasvirao na mandolinama i gitarama starinsko kolo Bokeljske mornarice ustao je i kolo poveo vrlo ugledni Bokelj dr. Karlo Radoničić". Na skupštini Društva Bokeljske mornarice izabran je Radoničić 13. siječnja 1935. za Admirala Plemenitog Tijela Bokeljske mornarice.

Izdavanje udžbenika iz interne medicine

       Početkom 1935. pozvao je prof. Radoničić svoje suradnike na pripreme za izdavanje udžbenika unutrašnjih bolesti u kojem bi, pored njega, svaki od njegovih suradnika dao prilog iz područja kojim se bavio. Posljednji put je prof. Radoničić javno istupao na redovitoj mjesečnoj sjednici internističke sekcije Zbora liječnika održanoj 7. ožujka 1935. govoreći o N. Ortneru, svome dugogodišnjem šefu i učitelju.

       U srpnju 1935. dobio je vrtoglavicu s laganom prolaznom desnostranom hemiparezom uslijed subakutne angiospastične krize u području lijeve kapsule interne. Otputovao je na Bled radi oporavka, no stanje se nije popravljalo. Po povratku u Zagreb ponovno mu je 12. studenog 1935. pozlilo u njegovu domu. Prevežen je u Sanatorij u Klaićevoj ulici, no i pored poduzetih mjera istoga je dana umro s nepunih 56 godina, od moždanog udara kao posljedice arterioskleroze, a neposredan uzrok smrti bilo je popuštanje srca izazvano upalom pluća.
       Vijest o njegovoj smrti zabilježena je i u bečkom "Wiener klinische Wochenschrift". Njegovi posmrtni ostaci prevezeni su vlakom do Splita, a zatim parobrodom u Kotor i Dobrotu, gdje je prof. Radoničić pokopan u obiteljskoj grobnici.

Osnivanje Fonda prof. K. Radončića

      Sekcija asistenata zagrebačkog Medicinskog fakulteta utemeljila je početkom 1936. godine "Fond prof. K. Radoničića za pripomoć bolesnih asistenata MF u Zagrebu". Radoničićeve rasprave, u kojima se bavio bolestima medijastinuma i jetre te patofiziologijom portalne vene, bile su zapažene i priznate i od inozemnih autora.
       Opisao je paradoksno gibanje ošita kod kljenuti ošita (Radoničićev simptom). Njegove članke, nazore i zaključke citirali su u svojim djelima glasoviti njemački i francuski učenjaci, npr. H. Vierordt u 11. izdanju knjige "Perkussion und Auskultation" objavljene u Tźbingenu 1912. godine, M. Matthes u "Lehrbuch der Differentialdiagnose innerer Krankheiten" objavljene u Berlinu 1919. zatim E. Sergent u drugom dijelu knjige "Les syndromes respiratoires" objavljene u Parizu 1924. te N. Ortner u trodjelnom "Klinische Symptomatologie inneres Krankheiten" izašlom u Beču 1923.-1927. odnosno u "Differentialdiagnostik innerer Krankheiten" objavljenoj u Beču 1928. i W.Neumann u "Die Klinik der Tuberkulose Erwachsener" izašloj u Beču 1930. godine.

      

Napisao: Prim. dr. Vladimir Dugački
Obradio i uredio: doc. dr. Mirza Žižak
 

Korisnički račun






Zaboravili ste lozinku?
Ako još nemate Korisnički račun, možete ga kreirati ovdje.

Kalendar

« < Prosinac 2018 > »
P U S C P S S
26 27 28 29 30 1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31 1 2 3 4 5 6

Nadolazeći događaji

Bez dogadaja

Tko je online

Gostiju online: 2

Statistika

Korisnika: 174
Novosti: 1623
Linkova: 0