Home arrow Zanimljivosti arrow Fran Mihaljević
(3 glasova)

mihaljević

 

 

 

 

 

Prof. dr. sc.
FRAN MIHALJEVIĆ

osnivač infektologije

 

 

      "Prof. Fran Mihaljević je bio liječnik, humanist, učitelj, bio je umjetnik, bio je velik čovjek.
      Bio je dugogodišnji stručni rukovodilac Bolnice (Klinike) za zarazne bolesti, osnivač i dugogodišnji predstojnik Katedre za zarazne bolesti Medicinskog fakulteta u Zagrebu, ideolog i tvorac naše suvremene infektologije, osnivač Infektološke sekcije Hrvatskog liječničkog zbora".

      

     Rodio se 1900. godine u Puli. Gimnaziju je završio u Trstu, a medicinski fakultet polazio je u Zagrebu i Beču. Nakon završetka studija i vojnog roka počeo je 1926. godine raditi u bivšoj "Kužnoj bolnici", današnjoj Klinici za zarazne bolesti u Zagrebu, gdje je ostao sve do odlaska u mirovinu 1970. godine ili, bolje reći, sve do svoje smrti, jer je prof. Mihaljević nakon odlaska u mirovinu ostao stručni savjetnik Klinike.

Usavršavanje

     Brzo nakon postavljanja za liječnika u Bolnici za zarazne bolesti odlazi na usavršavanje u Beč i radi na odjelima za zarazne bolesti i klinikama interne medicine (prof. Jagić, prof. Ortner), gdje se posebice bavi kliničkom hematologijom i gastroenterologijom.
     Godine 1930. kao stipendist Lige naroda studira organizaciju bolnica, posebice zaraznih odjela u Austriji, Njemačkoj, Danskoj, Nizozemskoj i Švicarskoj. Godine 1936. dobiva naslov specijalist interne medicine, a 1937. godine postaje primarni liječnik Bolnice.
     Nakon toga studira metode istraživanja i suzbijanja zaraznih bolesti u Dalmaciji i Crnoj Gori, a zatim kraće vrijeme na Institutu za tuberkulozu (prim. Ćepulić) i upoznaje se s dijagnozom i terapijom tuberkuloze.
     Za vrijeme okupacije radi neko vrijeme na zaraznom odjelu bolnice u Osijeku. Godine 1944. vraća se u Bolnicu za zarazne bolesti u Zagrebu i od 1945. pa sve do odlaska u mirovinu 1970. g. vrši funkciju stručnog rukovodioca Bolnice.

Nastavnička karijera

     Svoju akademsku i nastavničku karijeru započeo je 1940. godine kao privatni docent za predmet "Nauka o zaraznim bolestima" pri Katedri za infekciozne bolesti. Godine 1946. postaje sveučilišni docent pri Katedri za zarazne bolesti pa tako dr. Mihaljević prelazi na Fakultet, ali i dalje obavlja funkciju stručnog rukovodioca Bolnice. Godine 1949. izabran je za izvanrednog, a 1954. godine za redovnog profesora Medicinskog fakulteta.

Organizacija nastave iz inektologije

     Jedna od najvažnijih zasluga prof. Mihaljevića jest što je baš on najvećim dijelom pridonio tome da je iz bivše skromne "Kužne bolnice", gradske karantene i ubožnice, nastala današnja Klinika za infektivne bolesti. Prvi je organizirao nastavu iz kliničke infektologije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Okupivši oko sebe veći broj suradnika odgojio je nastavni i stručni kadar koji je uspješno radio na stručnim, nastavnim i znanstvenim zadacima. Plod ovakvog rada bilo je pronalaženje i upoznavanje mnogih zaraznih bolesti u nas te brojni znanstveni i stručni radovi i udžbenici.

     Uz kliničku medicinu, s velikim interesom bavio se općenitim zadacima infektologije, njezinim položajem u suvremenoj medicini, ideološkim i organizacijskim problemima i aspektima, proširujući sadržaj infektologije od "klasičnih" prijenosnih zaraznih bolesti na široko područje infekcije uopće. "Reminiscencije jednog infektologa", koje su izlazile u "Liječničkom vjesniku", nisu samo zanimljivi autobiografski podaci F. Mihaljevića nego i kritički osvrt na razvoj kliničke infektologije u nas, a i u svijetu. Zbog širokih pogleda i velikog smisla za suvremene probleme prof. Mihaljevića treba smatrati osnivačem naše moderne infektologije

 

 

 

IZ SJEĆANJA NA PROF. DR. FRANA MIHALJEVIĆA

Prim. Krsto Babić, dr. med.

     Za ovu naročitu priliku želim, međutim, posegnuti u riznicu uspomena i zabilježiti tri posebno mi drage anegdote iz dugogodišnjeg zajedničkog rada s mojim učiteljem prof. Franom Mihaljevićem. Prve dvije govore o profesoru kao liječniku humanistu, a treća o njemu kao bolesniku.
     Napominjem kako je bilo općenito poznato koliko Mihaljević inzistira na kvalitetnoj njezi bolesnika i brizi o njima. Mnogo je i rado podučavao medicinske sestre, visoko cijeneći sestrinski poziv.

 

Sjećanje prvo:
     Prije 40 godina (tada mi je tek počeo teći specijalistički staž) pozvali su me da dođem iz prijemne ambulante, gdje sam prva klinička iskustva stjecao uz pokojnog prim. Zrinšćaka, na jedan od odjela i prisustvujem profesorovoj viziti, jer se od profesora baš uz bolesnički krevet moglo uvijek najviše naučiti. Znalo se da je namjeravao posebno se posvetiti jednom dijagnostički složenoj bolesnici s febrilnim stanjem duljeg trajanja i nepoznatog uzroka. Radilo se o djevojčici rane školske dobi smještenoj u trokrevetnoj sobi tik do prozora. Bilo je hladno zimsko doba. Nakon što je vrlo pažljivo saslušao izlaganje odjelne liječnice, profesor je pomno klinički pregledao malu pacijenticu, ophodeći se prema njoj vrlo nježno (i danas sam uvjeren kako bi pri utvrđivanju kliničkog statusa nije bilo većeg majstora od Mihaljevića). Nakon toga je pohvalio prethodno učinjene dijagnostičke napore, priznao da u tom času još ne može postaviti valjanu dijagnozu, najavio kako će bolesnicu stalno dalje klinički pratiti, te konzultirati stručnu literaturu u vezi s nekim utvrđenim pojedinostima. No, sve je to zaključio obrativši se medicinskoj sestri s upozorenjem da bi uz prozor trebalo staviti jednu deku, jer od tamo na dijete puše hladni zrak. Ostao sam u nevjerici, zbunjen i prilično razočaran. Očekivao sam vatromet diferencijalno-dijagnostičkih promišljanja, pa možda i konačnu dijagnozu, a svršilo je sve s dekom podno prozora... Trebalo je proteći neko vrijeme, u kojem sam se i sam našao u neprilikama da liječnički ogrtač zamijenim s bolesničkom pidžamom, pa da tek tada posve shvatim značenje i poruku ove bolničke vizite.

Sjećanje drugo:
     Već sam bio iskusan specijalist i praktički samostalno vodio zahtjevan odjel. Profesor se zainteresirao za jednoga težeg, iscrpljenog bolesnika. Opširno sam mu referirao o bolesniku, pa sam tako, izlažući rezultate mnogih laboratorijskih pretraga, dospio i do tzv. acidobazičnog statusa krvne plazme. Baš sam trebao spomenuti vrijednost bikarbonata kada me profesor prekine izravno upitavši bolesnika: "Gospodine, je li vi uopće nešto pojedete?" Dalje se između njih dvojice odvijao otprilike ovakav dijalog: "Slabo, jako slabo gospon profesor." "A zašto?" "Pa ne mogu..." "Ali ako nemate apetita, samo recite, možda Vam možemo prirediti neko jelo po želji." "Ma, nije to, nego sam vrlo slab, teško mi je baratati i služiti se u krevetu poslužavnikom i priborom." "No, to ćemo lako srediti." Profesor je skinuo bolničku kapu i malo pročešljao kosu prstima. Bila mi je dobro poznata ta gesta priličnog nezadovoljstva. Nakon izlaska iz bolesničke sobe medicinska sestra i ja (svakako ipak više ona) dobili smo poduku i poruku u nešto "povišenom tonu", približno ovog sadržaja: morali bismo znati da njegovati bolesnika znači i hraniti ga ako je to potrebno; konzumirati normalni obrok, ma i manjeg obima, često vrijedi više od infuzija koje nas začudo, kako se čini, manje angažiraju, ali bolesnika možda i nepotrebno opterećuju; ne izgleda lijepo donijeti bolesniku na krevet ili stolić pladanj s jelom, ostaviti ga samog i onda se vratiti, te odnijeti često netaknut obrok uz komentar kao što je "opet nije htio ništa jesti..." Dobro se sjećam kako mi, malo poslije toga, ručak u bolničkoj menzi nekako nije baš prijao.

Sjećanje treće:
     Moj učitelj postao je bolesnikom na odjelu gdje sam stalno radio. Tu je i umro. Bolovao je od srčanog infarkta (koji dijagnostički i nije bio baš knjiški tipičan), a umro je zbog prsnuća rane postinfarktne srčane aneurizme s tamponadom srca. U liječenju je, naravno, bio konzilijarno uključen i vrhunski kardiolog kojeg je izabrao sam pacijent. Zanimljivo je da se klinički tijek bolesti pričinjao povoljnim, a to su potvrđivali i laboratorijski nalazi (kardiološka obrada ultrazvukom tada nam još nije bila dostupna). I sam bolesnik je izjavljivao kako mu je sve bolje. Tako je govorio, ali je osjećao drugačije jer je istovremeno, kako smo naknadno saznali, rodbini i nekim prijateljima pisao pisma s najavom konačnog rastanka. Sudbina je odredila da budem dežuran na dan profesorove smrti. Fran Mihaljević bio je velik protivnik "ordiniranja preko telefona", no toga je popodneva učinio iznimku zamolivši sestru u službi da me samo telefonom upita smije li on dobiti jednu tabletu Aspirina zbog glavobolje. Samo nekoliko sati poslije, za vrijeme večere i u prisutnosti dežurne sestre, posve je neočekivano i naglo klonuo mrtav. Svi su naši pokušaji reanimacije ostali, naravno, bez uspjeha. Podarena mu je bila lijepa smrt kakvu mnogi od nas priželjkuju, ali smo svi mi u dežurnoj ekipi bili tada strašno potreseni i vrlo smo teško nastavili obavljati posao kojeg je bilo i toga dana mnogo. No, poanta svega netom izloženog za mene danas, paradoksalno, nije u tragici ukupnog zbivanja, nego u spomnenutoj tableti Aspirina. Jedan Fran Mihaljević tražio je, naime, od svog učenika odobrenje da može uzeti ne neki od posebnih ili rijetko primjenjivanih lijekova, nego obični Aspirin! U toj je mjeri discipliniran i skroman kao bolesnik bio istinski velikan naše kliničke medicine.

      

Napisao: Prim. Krsto Babić, dr. med.
Obradio i uredio: doc. dr. Mirza Žižak
 

Korisnički račun






Zaboravili ste lozinku?
Ako još nemate Korisnički račun, možete ga kreirati ovdje.

Kalendar

« < Travanj 2020 > »
P U S C P S S
30 31 1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 1 2 3

Nadolazeći događaji

Bez dogadaja

Tko je online

Gostiju online: 1

Statistika

Korisnika: 174
Novosti: 1625
Linkova: 0